Sat lektire može biti i malo drugačiji od onih koji se održavaju u školama. U školskim razredima. Jer, može se on održati i negdje drugdje. U knjižnicama, primjerice. Djeca malo “protegnu” noge, a učiteljice mogu poslušati kako netko drugi čita priču. Lektirni naslov. Uglavnom taj zadatak onda odrade tete knjižničarke. Ili, kao u jučerašnjem slučaju, neka teta koja ima želju da baš ona djeci pročita i približi priču koju posebno voli.
Došla su tako jučer u vodičku knjižnicu djeca jednog četvrtog razreda. Sa svojom učiteljicom Meri. Posjedali oni u krug i slušali. Strpljivo slušali. Jer, čitao se “Regoč” Ivane Brlić-Mažuranić. A ta priča nije kratka. Čitala je nju djeci teta Sanja. Prezimena Mrša Vukman. Tu i tamo dodali bi oni njoj čašu s vodom. Da se malo napije. Kad se dugo čita (govori), grlo presuši.
Sanja obožava sve što je vezano uz našu najvažniju književnicu. Pa tako i bajku o Regoču. I Kosjenki. I svima ostalima koji su se u toj bajci nastanili. Donila je teta Sanja sa sobom i jedan ogroman botun. Regočev. Samo divovi mogu imati takav. Bilo je to djeci baš zanimljivo.
Kad je Sanja završila, u lektirnu igru uključila se učiteljica Meri. Pitanjima. Za djecu. O pročitanoj bajci. Ispostavilo se da su pažljivo slušali tetu Sanju. Jer, znali su odgovore na sva pitanja.
Teti Sanji je to bilo drago pa im je za nagradu poklonila razglednice na kojima je jedna stara fotografija, snimljena u Šibeniku u vrijeme dječjeg festivala. Obožava ona pisati pisma i razglednice. Pa pokušava i druge motivirati da to isto rade. To je njena “misija”. Jedna od njenih misija.
Sretno joj bilo. I hvala za pomoć u satu lektire. :-)
Novosti po kategorijama:
Zadnje objavljeno:
Što Vam osim knjiga nudimo?
Besplatne Pričaonice, Čičaonice, STEM radionice, program Animaciju demokracije, dnevni, tjedni i mjesečni tisak u čitaonici, računala i pristup internetu, društvene i didaktičke igre, predavanja, književne večeri, izložbe…, i možda najvažnije od svega, ugodan prostor i pristupačno osoblje, uvijek spremno odgovoriti na Vaše upite.