Sinoć je u Gradskoj knjižnici Vodice otvorena izložba “Duhovna priča, autorice Daniele Ožvanić. Međimursko-sicilijanski geni njenih roditelja “odveli” su je u svijet umjetnosti. Prvotno u glazbene, a odnedavno i u likovne vode. Nakon višegodišnjeg bavljenja pjevanjem, Daniela se zadnjih godina  pronašla u slikarstvu. O svemu tome, a i o svojoj duhovnosti,  pričala je za Info Vodice pa vam preporučujemo da pročitate sljedeći članak: https://www.infovodice.com/hr/magazin-novo/kultura/4195-u-gradskoj-knjiznici-vodice-otvara-se-duhovna-prica---izlozba-inspirirana-vjerom 

Osim u Danielinim slikama i muziciranju maestra Damira Fržopa, posjetitelji sinoćnjeg otvorenja izložbe uživali su i u ukusnim delicijama. Među ostalim i u fritulama koje je pripravio Danielin otac Stjepan.

Izložbu slika “Duhovna priča” možete pogledati unutar radnog vremena Gradske knjižnice Vodice.  Trajat će do 18 lipnja.  

U samo nekoliko mjeseci Šibenčanka Ivana Bulat u dva navrata gostovala je u vodičkoj knjižnici. Prvo je krajem veljače predstavila  svoj  roman “Panta Rei”, a u drugom navratu, prekjučer, održala je predavanje na temu “Razvoj psihološke otpornosti u teoriji i praksi”. Termin ovog predavanja vezala je uz netom završeni Europski tjedan mentalnog zdravlja.

Život nije jednostavan. Stalno nam, kao na traci, izbacuje nove (problematične) situacije s kojima se treba znati nositi. Sukus Ivanina predavanja svodi se na to da psihološka otpornost nije nešto zadano rođenjem.  Na njoj se može poraditi, može ju se (o)jačati.

Ivana je govorila i o strahu i anksioznosti. Pojmovima koje većina ljudi poistovjećuje. A razlikuju se. Jer, za razliku od anksioznosti, stalne bojazni da će se nešto loše dogoditi, strah je sasvim normalni osjećaj. Fizičkom aktivnosti i “osvještenim” disanjem možemo sebi pomoći da se bolje osjećamo i da se posljedično tome lakše nosimo s kojekakvim životnim preprekama i problemima.

S obzirom da Ivana dovršava svoj drugi roman, sasvim sigurno ćemo se s njom ponovno susresti u našoj knjižnici. Koristimo priliku da vrijednoj savjetodavnoj terapeutkinji i doktorandici psihologije još jednom čestitamo na tituli ovogodišnje Šibenske grandece. Znajući za sav njen volonterski angažman, slobodno možemo kazati da je titula došla u “prave ruke”. 

Trideset i šesta godina prošlog stoljeća na samom je vrhu među godinama u kojima se rodilo puno djece u Vodicama. Stotridesetero njih. Ima ih još popriličan broj živih. A, iako su na pragu devedesete, za neke bi se moglo reći da su i živahni.

Najpoznatiji iz te generacije je književnik Ivo Brešan. Autor odličnih dramskih djela. On nije među tim živima iz svoje generacije. Umro je početkom siječnja dvije i sedamnaeste. Iako je u Vodicama živio samo prvih 7-8 od svojih osamdesetak godina, Vodičani ga rado pamte, a ekipa iz vodičke knjižnice organizira znanstveni kolokvij o njemu. Inicijalnu ideju Julijane Matanović u djelo je prije pet godina (s)provela bivša ravnateljica Knjižnice Sanja Radin-Mačukat. Uz veliku pomoć profesora s Filozofskog fakulteta u Zadru. Nakon tri Kolokvija koja su održana u Sanjinoj “eri”, zadnja dva organizirala je njena nasljednica Martina Tabula.

Peti, posljednji u nizu, održan je jučer. U njegovom radu sudjelovalo je troje sveučilišnih profesora i dvoje bliskih osoba profesora Brešana. Bili su savršena kombinacija onih koji su o njemu pričali iz pozicije stručnjaka,  a to su Ivana Renić, Marko Vučetić i Jure Zovko,   te dvojica koji su ga znali iz “prve ruke”. To su Ivin sin Vinko i prijatelj (prethodno i učenik) Zoran Petković.

Profesorov sin, naš poznati režiser, pričao je o Vinku Brešanu. Iako režiseri znaju biti tašti, kako je on sam rekao, nije pričao o sebi nego o svom djedu Vinku. Pričao je o djedu kako bi pojasnio kontekst i vremena i sredine u kojem je  njegov otac Ivo proživio formativne godine. Priča o prvoj osobi koja se u obitelji Brešan izjasnila da je hrvatske nacionalnosti, a koja je istovremeno bila i komunist i časnik u vojsci fašističke Italije, zaslužuje da ju se stavi na papir. Što Vinko i namjerava uraditi.

Druženja s Ivom Brešanom prepričavao je umirovljeni šibenski odvjetnik Zoran Petković. Brešan mu je bio i profesor u školi i prijatelj. U čemu ih nije priječilo ni dvadeset godina razlike. U školi je bio Brešanov miljenik. Vremenom je postao “brešanovac”. Jedan od onih koje je profesor okupljao oko sebe. Što je “komitetlijama” bilo sumnjivo. Bez obzira na činjenicu da je Ivo Brešan bio član Partije. Što mu nije pomoglo ni u situacijama kad bi se njegove drame trebale izvoditi u kazalištima. Jer, u više navrata su bile zabranjivane. Mrduša i Nečastivi pogotovo. Zoran je ispričao i zgodu kad je došao iz Šibenika u Vodice kako bi pogledao mrduškog Hamleta. Zasigurno pretpostavljate da je i ta predstava bila “otkazana”. Razlog? A, zašto bi ga komitetlije uopće navodile?! Bila su “takva” vremena.

O tome zašto čitati Brešana na Kolokviju je govorio “hegelovac” Jure Zovko, o Mrduši kao antropološko-političkom usudu Hrvatske emotivni Marko Vučetić, a njihova mlađa kolegica Ivana Renić napravila je analogiju između prosudbi filozofa Aristotela i Brešanovih likova. Ona je nova u ovom tercetu sveučilišnih profesora. Jure i Marko su prekaljeni “kolokvijaši”.  Standardno uživljeni i zanimljivi. Blago rečeno.

Vinku Brešanu je ovo drugo pojavljivanje na Kolokviju posvećenu njegovom ocu. Bio je u Vodicama i prije dvije godine. Gledajući ga dok je govorio, a i u trenucima kad je slušao ostale sudionike, vidjelo se da je skroz “unutra” i da uživa u svakoj sekundi ovog skupa. To veseli.

Puno se u jučerašnjima izlaganjima izgovarala riječ sloboda. Ne bez razloga. Jer, ona bi trebala biti jedan od glavnih ciljeva u životu. Smisao. U tome se slažu i profesori filozofije i umirovljeni odvjetnik. A, ni režiser Vinko ne misli drugačije. To je, uostalom, bila i misao vodilja u životu sjajnog dramatičara Ive Brešana.  

I ovogodišnji kolokvij organiziran je u suradnji s Odjelom za filozofiju Sveučilišta u Zadru i vodičkim Centrom za umjetnost i kulturu, a potpomognut je od strane Grada Vodica, Šibensko-kninske županije, Ministarstva kulture i medija i Turističke zajednice Grada Vodica.  Posebna zahvala ide na adresu profesora Zovka koji je puno pomogao u pripremi Kolokvija.

Članice Čitateljskog kluba Gradske knjižnice Vodice odlučile su svima zainteresiranima preporučiti po pet knjiga koje su se njima posebno svidjele. Danas vam donosimo odabir (preporuke) Suzane Suman:

Mladenka Kostonoga (Želimir Periš) - dva puta sam je pročitala. Radi se o ženi koja je živjela prije dvjestotinjak godina i o kojoj postoje zapisi. Ona je travarka,  ljekarica, vilenica, a za neke i vještica, ovisno tko govori. Ali svakoga tko uživa u čitanju ova će knjiga sigurno očarati i začarati.

Europsko proljeće (Kaspar Colling Nielsen)  - radnja smještena u bliskoj budućnosti najavljuje nam kako bi nam život mogao izgledati sa umjetnim inteligencijama, dronovima i (prevelikim) slobodama. Malo uvrnuta, tek toliko da te uzdrma i približi budućnosti koja je već tu. Razmišljala sam o njoj danima nakon što sam je pročitala.

Listanje kupusa (Igor Beleš) - o ovoj se knjizi već mnogo toga reklo pa neću ponavljati. Ukratko, obavezna lektira i za male i za velike.

Kalendar Maja (Zoran Ferić) - Život u Zagrebu u građanskoj obitelji u prošlom stoljeću uvijek me fascinirao jer i ja sam živjela život u Zagrebu, samo u radničkoj obitelji. Nema neke razlike osim adrese u centru i na periferiji. U knjizi pratimo životni vijek nekoliko likova zbog kojih nisam ispuštala knjigu iz ruku dok god ju nisam pročitala. Jedna od onih knjiga za koju vam je muka što će doći kraju. Također malo uvrnuta. Likovi su odličan materijal za psihoterapiju, ali baš zato i zanimljivi jer su ogoljeni i sirovo prikazani do svojih najdubljih psiholoških slojeva.

Dva prsta iznad gležnja (Andrija Škare) - opet život u Zagrebu, ovaj put na alternativnoj sceni početkom 2000-ih. Knjiga mi je bila svojevrstan vremeplov po mjestima na koja sam izlazila i po muzici koja se tada na toj sceni u Zagrebu slušala. A bonus je ljetovanje glavne likice u Tribunju. Uvijek mi je toplo oko srca kad pomislim na ovu knjigu.

Jučerašnjim otvorenjem izložbe „Jedna godina – sto doživljaja“ obilježena je prva godišnjica djelovanja Umjetničkog studija Kseniya Fine Art. Vjerojatno mnogi iz naziva studija iščitavaju da ga vodi ukrajinska umjetnica Kseniya Noryk. Za manje upućene kazat ćemo da se radi o akademskoj slikarici iz Dnjepra, otprije nekoliko godina nastanjenoj u Vodicama. Od samog dolaska uključila se u rad Likovne udruge „More“. Sudjelovala je na desetak skupnih izložbi članova udruge, a od dolaska u Hrvatsku redovito izlaže i samostalno. Osim u vodičkoj knjižnici, izlagala je u Šibeniku, Splitu, Zadru i Omišu. O svemu tome i njenom umjetničkom izričaju sinoć je govorila profesorica Manuela Srdarev. S nekoliko prigodnih riječi brojnim posjetiteljima obratila se i sama Kseniya. Pričala je o radu svog studija i predstavila ostale sudionike ove izložbe koja je skupna jer osim nje izlažu i polaznici njenog umjetničkog tečaja. I djeca i odrasli. Među njima ima i onih s više iskustva, ali željnih nadograđivanja svog slikarskog umijeća, poput žena iz Likovne udruge „Tempera“ iz Šibenika.

Program otvorenja imao je i posebno kvalitetan glazbeni dio. Osim redovitog glazbenog gosta Damira Fržopa, ovog puta su nastupili i odlična pjevačica Olena Fedotova i virtuoz na gitari Aleksej Buturović, kojeg pamtimo sa sjajnih nastupa Helene Bastić i JB Quinteta. Olena i Aleksej izveli su desetak jazz skladbi.

Izložba „Jedna godina – sto doživljaja“ Kseniye Noryk i njenih učenika trajat će do kraja svibnja, a može se razgledati unutar radnog vremena Gradske knjižnice Vodice (pon-pet: 8-20, sub: 8-12 sati).

Noćas san iša leći oko tri. Gotovo da ne znan ići ranije. U isto vrime, jedan drugi Vodičanin nije moga zaspati pa se diga. Sidija je u boravku i razmišlja o tome da ide balati. Šta njemu nije strano. To da bala. Jer on je maratonac. Samo, kad inače bala, to je ipak u neku normalniju uru. O Kresi govorin. Krsti Latinu-Kresi. Noćas nije moga spati jer su ga preplavile emocije. Zbog oca. Pokojnog oca. Rasplaka ga nećak Lovro, sestrin sin, koji je piva na koncertu u Kulturnom centru. Pismom „Što da Boga molim ja“ sitija se poštar Lovro i jednog i drugog dida. Fale mu. I Dane i Kreso (Ante). Šime je svira, Lovro piva, a Krste (Kreso mlađi) plaka.

Šime iz te zadnje rečenice je Šime Botica. I on je poštar. Odnedavno. Dugo vrimena prije tog posla radija je ka turistički vodič. U Zadru. A, još prije toga Šime se neizlječivo zaljubija. U glazbu. Pismu. I gitaru. On je glavni „krivac“ šta se Kreso rasplaka. Jer, on je osmislija koncert na kojemu je nastupija Lovro. A osim Lovre i još trinaestero hrabrih. Hrabrih zbog toga jer im nije bilo svejedno kad su saznali da će se nakon samo tri miseca učenja sviranja gitare morati popeti na pozornicu i pred publikom zasvirati i zapivati. Tribalo ih je biti i više, ali nekima je taj nastup stvorija tako veliki pritisak da se s njim nisu mogli nositi pa su odustali od njega (nakon koncerta su žalili zbog svoje odluke da ne nastupe). Osim Lovre (Plenče) na koncertu su nastupili i Franka Roca, Mladen Suton, Marija Kumanović, Mateo Franin-Pečarica, Katarina Olujić, Tomislav Bilać, Maja Babić, Jelena Brajković, Goran Babić, Miro Racetin, Ivana Latin ex Bolanča, Leni Pulić i Tihana Pavelin. Svi oni, a i još desetak drugih koji sinoć nisu zasvirali i zapivali, protekla tri miseca sudjelovali su u Školi sviranja gitare koja se održavala u Gradskoj knjižnici Vodice. Volonterski ih je podučava Šime. Sastajali bi se četvrtkom. Prva grupa u 6, a druga u 7 uri. Kroz ta tri miseca naučili su osnove sviranja gitare, ali, šta je puno važnije, kroz ta tri miseca toliko su se zbližili da su postali „ekipa“. Koja je sinoć nakon koncerta završila u Mateovoj konobi.

Bilo je sinoć i drugih emotivnih trenutaka. Pivalo se materi i pokojnom ocu, zahvaljivalo Bogu, slavila se Lijepa naša,… Posebno gromoglasnim pljeskom publika je nagradila mladu Leni. A, i Šime ju je pofalija zbog redovitih dolazaka na tečaj.

Jutros san Kresu maratonca trevija na pijaci. Reka mi je da se isplaka više nego kad mu je otac umra. I da ne bi sebi oprostija da nije doša na koncert. Kreso, moj dragi, svi smo pod dojmom sinoćnjeg koncerta. Na kojemu je bilo i smija i suza. I ne samo u tvojim očima…

Bit će sad čudno četvrtkom predvečer u knjižnici. Falit će nam Šimina družina. Družina čovika za kojeg nam nije jasno da se glazbom ne bavi (skroz) profesionalno. U njoj odlično pliva, odlično on svira i super piva. A, sjajan je i u ulozi voditelja…

Fala Šimi i njegovoj ekipi šta su nam priuštili uru i po nezaboravno lipog ugođaja.

Fala in i za sve susrete i druženja u knjižnici.

Živilo Selo!

Nekad je u potkrovlju stare škole profesor Rade Cvijanović održavao radionice za učenike koji su malo više od ostalih voljeli njegov predmet. O likovnom je riječ. Kreativni duh profesora Komačara, kako su ga zvali, i njegovih učenika, i dan danas nastanjen je u tom potkrovlju. Nema više škole u zgradi, u njoj je sad smještena knjižnica, ali u istom prostoru i nadalje se dešavaju lijepe kreativne priče. Neke organiziraju domaćini, a neke su zamišljene u glavama volontera knjižnice. Među tim volonterima su i Rafaela Bastić Sladoljev i Ines Petričić. Njih dvije se otprije dvije godine rado druže s glinom pa ponekad požele svoje znanje o izradi raznih predmeta od tog „zavodljivog“ materijala podijeliti i s drugima. Tako je bilo i jučer. U potkrovlju knjižnice okupile su petnaestak zainteresiranih osoba i za njih održale radionicu „Cviće u glini“. To je već druga radionica koju su Rafaela i Ines održale u Gradskoj knjižnici Vodice u zadnjih pola godine. S obzirom na interes koji postoji kad se najave njihove radionice, a i ograničeni broj sudionika koji mogu u njima sudjelovati, za očekivati je da će njih dvije i ubuduće okupljati svoje sumještane u potkrovlju stare škole. Hvala im na tome!

„Vidimo se dogodine!“ – rekla je jučer Jerka Petrov Stipi Cvitanu. I ne bi to bilo ništa neobično da se ne bi radi o ljudima u njihovim godinama. Jer, Jerki je 96, a Stipi 97.

Jučer su se našli u vodičkoj knjižnici. Stipe je predstavlja svoje zbirke pisama. Šest dosad objavljenih. A, planira on objaviti i sedmu. Lipo je kad čovik i u tin godinama ima planove. To ga čini življim. To, i njegov vedri duh. Kojeg Stipe ima u izobilju. Velika je radost sresti se s takvim čovikom. Na pjesničkim druženjima poput ovog u Vodicama ili onog održanog večer prije u njegovom rodnom Tribunju. Ma, bilo di! Živnete i vi kad ste u njegovoj blizini.

Zaintrigira je šjor Stipe i Anamariju s državne televizije. Pa je jučer radila reportažu o njemu. Snimali ga Anamarija i kolege u Tribunju, negdi oko mosta, i sinoć u vodičkoj knjižnici. U zgradi stare škole, u kojoj se često ugošćuju pjesnici. I mlađi i stariji.

O Stipinom životu, a najveći dio proveja je u Sloveniji, govorila je gospođa Jelica Stipaničev. Prije četiri godine Šime Strikoman je snimija Milenijske fotografije posvećene osobama iz vodičko-tribunjskog kraja koje su bile aktivne u studentskom pokretu početkom sedamdesetih. To su Mijo Španja, Filip Vučak, Krste Roca i Jelica Stipaničev. Moderatorica našeg jučerašnjeg događaja u knjižnici. Prisutnima u publici pomogla je da saznaju što više o vremešnom pjesniku koji najradije piše o moru i svom Tribunju. Jurjevom gradu. Mistu svoje mladosti. Zbog kojeg je zavolija porte i more, i zbog kojeg je, a da bi mu bija bliže, i u Sloveniji uvik živija u primorskim mistima.

Čitali su jučer Stipine stihove Nikola Perkov -Stipičin, Marta Jabuka, Korana Stipaničev i Miroslav Stipaničev. Svi redom njegovi Tribunjci. Bili su odlični. Predivni stihovi i nadahnuto izvođenje. Praćeno zvukovima gitare maestra Damira Fržopa. Koji je na samom početku otpiva Cocine Ribare. U kojima se spominju i galeb(ov)i. Jednog lipog galeba poklonila je nešto kasnije šjoru Stipi cilih godinu dana mlađa Jerka. Sama ga je isplela. I to joj ide od ruke. Bilo je jučer još poklona za našega Stipu. Jednog je dobija i od gradonačelnika Ante Cukrova-Desta. Kao uspomenu na ovo gostovanje. Mora Desto gajiti dobre odnose s našim susjedima. Ipak on ima unučadi u Tribunju. 😊

Osim pisama šjora Stipe, čulo se u knjižnici i malo domaće zavičajne poezije. Kazivali su je već spomenuta Jerka Petrov i Elvira Lasan-Zorobabel. Tribala je doći i Anka Vodanov, ali omelo ju je loše vrime.

Ovaj događaj (i onaj održan dan prije u Tribunju) zasluga je ljudi iz Kulturne udruge Tribunj. Prije svih, predsjednika Miroslava Stipaničeva, koji je stupija u kontakt s ravnateljicom vodičke knjižnice Martinom Tabulom, i Šime Kumanovića, nekoć vrsnog košarkaša, a sada vridnog promicatelja starih običaja i kulturne baštine tribunjskog kraja. Veliku pomoć u radu njihove udruge pruža im gospođa Milena Stipaničev Ebel. Financijsku pomoć. Bila je sinoć u publici. Samozatajna. Ali i dobro raspoložena i nasmijana. U večeri poput sinoćnje, i ne možeš se drukčije osjećati.

Fala svima na lipom druženju!

Kad se rodiš u Tribunju, more uđe u tebe pa ne možeš bez njega…

Šjoru Stipi i gospođi Jerki želimo da se vidimo i dogodine.

P.S. Zadnja zbirka Stipe Cvitana zove se „Put u raj“. Posvetija ju je svojoj pokojnoj supruzi, a za njeno tiskanje zaslužan je Ogranak Matice hrvatske u Tribunju. U zahvali na kraju zbirke, pomorac i zavičajni pjesnik Stipe Cvitan zahvaljuje prof. Sanji Vulić za korekturu, urednici Maji Cvitan Grubišin, Bojani Grubišin za ilustracije, Jagodi Ujčić koja je pisme zapisivala i rođaku Šimi Kumanoviću za svestranu pomoć.

TRIBUNJU, RODNOM MISTU

(iz zbirke Babin pas)

Danju, noću,

tebi plovu moji snovi,

moru tvomu,

poju, judima,

od tebe mi

dražjeg nima.

Ponosiš se moston

starin, kamenitim.

palme ti resu rive, mula,

barjak ponosni vije Mikula.

Nezaboravna su jutra tvoja,

kad se ribari doma vraćaju,

galebova jata

ji do rive slidu,

ribe pitaju.

U litnoj, blagoj večeri

omiljeni most oživi,

rivon šeće, vicija se

mladost tvoja.

Jurjevgrade,

radost si moja!

Stres i prejedanje. To su teme predavanja koja su jučer u vodičkoj knjižnici održale Sanja Radas i Martina Silov. Profesionalno su vezane uz Ljekarne Šibenik (rade u poslovnici u Vodicama) pa im razgovori o zdravlju nisu strani. Svoje znanje, i ono stečeno kroz obrazovanje i ono iskustveno, rado njih dvije dijele s drugima. Pa, i kroz ovakva predavanja. Izađu Sanja i Martina iz svoje „zone komfora“, priušte sebi malo stresa, a nakon što iz projektora izađe i zadnji slajd, s onim „HVALA!“, vjerojatno osjete zadovoljstvo činjenicom da su učinile „dobro djelo“. I trebaju ga osjetiti. Jer, volonterski dijeliti svoje znanje s drugima, ma o čemu, hvale je vrijedno. Pljeskom im je izrečeno ono što piše na zadnjem slajdu.

Na blogu posvećenom ljudima koji su na bilo koji način povezani s Banja Lukom, jedna gospođa piše: „ Za prezime Bahtijarević moje roditelje veže jedno prijateljstvo iz Virovitice. Družili su se s apotekarom Bahtijarevićem koji se je preselio u Vodice. Kad god smo ljetovali u tom kraju, išli smo u Vodice i obavezno u apoteku kod jednog finog gospodina Bahtijarevića.“ 

Taj apotekar Bahtijarević zvao se Kjazim (Čazim), a u Vodicama je bio poznat po nadimku Časo. Ljekarna, odnosno apoteka, kako se nekoć nazivala, u njegovo vrijeme bila je smještena u zgradi „Vodičanke“, današnje gradske uprave. Osim po bavljenju istim poslom, gospodin Časo i junakinje naše priče povezani su i po zdravom načinu života. Sanja i Martina bave se trčanjem, ni maratoni im nisu strani, a njihovog legendarnog kolegu Času stariji Vodičani pamte po beskrajnim šetnjama. U vremenu u kojem je živio, u tome je bio izuzetak. Trebalo je proći puno vremena da i mi drugi prigrlimo redovitu šetnju kao nešto što je dobro za naše zdravlje. I trčanje, naravno. Ono još više.

Stoga, valja zahvaliti Sanji i Martini što se volonterski angažiraju kako bi druge potaknuli na zdraviji život. Šetnjama i trčanjem možemo smanjiti količinu stresa u našim životima. A, umjerenijim jedenjem svakako ćemo pozitivno utjecati na vlastito zdravlje.

Za kraj, citirat ćemo dvojicu hrvatskih fratara koji su u dobrom zdravlju dočekali stotu godinu života. Obojica su kazali „da nikad nisu siti ustali od stola“. Pa, vi sami iz toga izvucite pouku…

Foto: Stefano Bianchi

Sidin u prvom redu. Mladi Talijan Stefano Bianchi iz Udina fotografira pa mogu siditi. Gledan isprid sebe Martinu i Tomicu. Malo njih, pa malo slike koje vise na zidovima. Jednu pogotovo. Crtež. Na kojemu su Mare i Roko Juričev. Nacrta ih Ive Čače. I Mare i Roko imaju rečine. Crtež je vlasništvo Branka Rokanova. Lipo je uokviren. I zaštićen staklom. U odbljesku tog stakla vidin otok Prvić. Još je dan pa se lipo vidi. Gledan malo Martinu i Tomicu, pa malo tu sliku. Ne bez razloga. Jer, one i pričaju baš o tom otoku. Prvom do nas.

Iz Prvića su tri žene koje je Tomica Šćavina nastanila u svoj novi roman. Nije mogla odšutjeti njihove priče pa ih je stavila na papir. Prešućeni jezik prvotno je predstavila u Zagrebu. Nakon još nekoliko gradova red je doša i na njene rodne Vodice. O romanu je razgovarala s Martinom Tabulom, ravnateljicom vodičke knjižnice. Pričale su i o poeziji. Jer, Tomica ima i novoobjavljenu zbirku. Na naslovnici je fotografija Jadrije, a naslovila ju je po jednoj od pisama. Kuća od vjetra. Lipo zvuči da je izdavanje zbirke financijski potampelano i od strane Grada Vodica. Dobro je da čelni ljudi našega Sela imaju sluha za „potrebe“ u kulturi. A pohvalno je i da redovito dolaze na ovakve događaje. Događaje na kojima se čita i poezija. Ovom zgodom u izvedbi Martine i Anđele Fržop. Nji dvi su zajedno glumile u sjajnoj predstavi „Dvije“. Sinoć su nam jednako nadahnuto, ka u toj predstavi, iščitale nekoliko Tomičinih pisama.

U publici su bile i članice Čitateljskog kluba. Među njima i Ivana Franin-Pečarica. I ona je sudjelovala u razgovoru o Prešućenom jeziku. O kojem neću puno pisati jer postoji sjajni Ivanin osvrt na roman, a poveznicom na kraju teksta omogućit ćemo vam da ga pročitate.

Kakav bi to bija susret s Tomicom, a da se ona ne dotakne svoje povezanosti s obitelji (majka Tomica i sestra Blažena bile su u publici), rodnim Vodicama i morem. Tu temu „dobacila“ joj je bivša ravnateljica knjižnice Sanja Radin-Mačukat.

Tomičina povezanost s morem za nju je nešto posebno. Dobre temelje za to dobila je još u djetinjstvu.  Roditelji su joj bili prosvjetni radnici, liti su imali puno slobodnog vrimena, a kako je otac Andrija oduvik  ima brod u koji su mogli stati svi šestero, oni bi dobar dio lita provodili na moru. I dan danas imaju taj običaj. Dobar običaj.

Sinoć san Prvić gleda u odbljesku Čačinog crteža, a sada, dok ovo pišen, gledan ga s live bande. Prvić koji je Tomici podarija jednu prababu (isto ka i meni). Toliko je magičan da mi odvlači pažnju. Pa ću sad završiti. A, vas pozivan da pročitate osvrt Ivane Franin-Pečarice na Tomičin roman. Pozivam vas i da čitate Tomičine knjige. Jer, kako mi je sinoć reka Mile Alfirev: „Naša je, vodiška, a i dobro piše“….

https://www.infovodice.com/hr/magazin-novo/kolumne/3587-tomica-scavina-ponovo-odusevljava-roman-presuceni-jezik-osvaja-emocijama

Foto: Stefano Bianchi