Pjesme i kratki prozni tekstovi. Na sto i dvadeset stranica. Nebo želja. Ukorićenih prvih osamnaest godina mlade Vodičanke. Predivnog imena. Eluiz. Prezimena Srdarev.

Za divno čudo, i pjesnici mogu biti magnet. Pa uspiju ponekad dovući i nešto publike u knjižnice ili neka druga mjesta na kojima se čitaju njihove pjesme. Tako je bilo i sinoć. U vodičkoj knjižnici. Pročitalo se petnaestak pjesama. Eluizinih. Uz gitarističku pratnju Damira Fržopa. Čitale ih Eluiz i Sanja. Prezimena Radin-Mačukat. Ravnateljica knjižnice. Čitale i razgovarale. Pomagala im u tome i jedna Panda. Sa velikim P. A mi ih slušali. I uživali. Povremeno i pustili koju suzu.

Ovaj tekst “ne želi” biti dugačak. On to ne smije biti. O poeziji ne valja na dugo i široko. Nju valja pročitati. Doživjeti i proživjeti iznutra. Stoga potražite Eluiz i nabavite si vlastiti primjerak njene zbirke koju je nazvala “Nebo želja”. Bit će vam od “koristi”, a čitajući pjesme u trenucima i na mjestima koje sami odaberete, bolje ćete upoznati i razumjeti Eluiz. Mladu Vodičanku koja je sama isfinancirala tiskanje ove knjige. I koja je jedinu pomoć imala od jedne svoje samozatajne prijateljice ilustratorice.

Dobro je da je predstavljanje njene zbirke bilo baš jučer. Na desetu godišnjicu useljenja Gradske knjižnice Vodice u sadašnji prostor. U zgradu “stare” škole. Knjižnicom je jučer mirisala brnistra. Kroz jutro se u istom prostoru u kojem je bilo predstavljanje Eluizina “Neba želja” darivala krv, a navečer lijepa riječ. Njena. Eluizina. Knjižnica mora biti podrška mladim ljudima poput Eluiz. I bit će to i ubuduće.

Na kraju, želimo se posebno zahvaliti Eluizinoj babi Mari. Maloj komediji. I to ne samo zbog ukusnih fritula i kroštula...

Možda neke zvijezde

Ponovno padnu

Jer smo ostvarili snove

I idemo po nove

A možda ostanu gore

Kao suvenir za života

Dok mi sami

Ne dođemo gore

Do tog dana

Hvatajući

Nove zvijezde

Zatvori oči

I samo zamisli

Eluiz Srdarev