Iza nas su još jedni “Dani Ive Brešana”, treći po redu. Znanstveni kolokvij, kojeg uz potporu Grada Vodica, Pučkog otvorenog učilišta, Turističke zajednice i Ministarstva kulture organizira Gradska knjižnica Vodice, i ove je godine okupio “ekipu” koja o profesoru Brešanu ima što reći. Jure Zovko, Marko Vučetić, Toni Juričić i Pero Mioč, pogotovo on, sasvim sigurno čine kvartet odličnih poznavatelja djela (ostavštine), a u slučaju gospodina Mioča i lika, jednog od najboljih hrvatskih dramskih pisaca.

Profesor Jure Zovko u svom izlaganju obrazlagao je zašto smatra da je Ivo Brešan klasik hrvatske književnosti. Klasike književnosti razlikujemo od autora prolazne vrijednosti po tome što nas potiču na razmišljanja, razvijaju našu sposobnost prosuđivanja u pogledu pitanja kako ostvariti sretan i zadovoljan život, kako učiniti boljim i ljepšim naš svijet. Ivo Brešan dubinski promišlja temeljna životna pitanja. U svojim tekstovima primjenjuje teme svjetskih klasika (Shakespeare, Goethe, Marx, Camus) na situaciju u Hrvatskoj. Vic, ironija i živa metafora znakovita su obilježja njegova stvaralaštva.

O metafizičnosti Brešanovog političkog kazališta govorio je profesor Marko Vučetić. Na primjeru “Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja, pokazao je kako politički “dužnosnici”, kada pokrenu proces samospoznaje, pronađu sebe u središtu političke travestije. Inficirani dozom metafizičkog govora, dužnosnici daju naredbe i sami sebe nude kao politički program i javnu politiku. Istovremeno, (naš) puk je inficiran dozom metafizičkog posluha.

Mladi Labinjanin Toni Juričić uspoređivao je film “Kako je počeo rat na mom otoku”, kojeg scenaristički potpisuje Ivo, a režijski Vinko Brešan, sa filmovima “Vrijeme za”, “Bogorodica” i “Četverored”, koji su redom odbijali domaću publiku od hrvatskog filma devedesetih. Za razliku od njih, film Brešanovih, oca i sina, revitalizirao je hrvatsku kinematografiju. Film obiluje humorom, a istovremeno je i katarzičan.

Prošle godine o Ivi Brešanu je iz “prve ruke” govorio njegov sin Vinko. Ta uloga je na ovogodišnjem Kolokviju pripala gospodinu Peri Mioču, dugogodišnjem suradniku i prijatelju profesora Brešana. Kazališnom redatelju i prevoditelju sa slovenskog, ruskog, bugarskog i ponajprije poljskog jezika. Desetljećima je trajalo prijateljstvo dvojice gotovo dvometraša (Brešan je bio visok 195, a Mioč ima 191 cm). Prepričavao je Pero Mioč zgode iz njihova prijateljevanja po kavanama i kućama (stanovima), pa one nastale unutar profesionalne suradnje u kazalištu... Dotaknuo se i ratnog perioda, kada su se njih dvojica, i jučer u publici prisutni Pave Roca, priključili Umjetničkoj satniji kako bi izvođenjem predstava dizali moral hrvatskim braniteljima. Na prvoj crti. Devedeset i prve gospodin Mioč imao je četrdeset i devet, Pave Roca pedeset i dvije, a Ivo Brešan pedeset i pet godina. Kada pred sobom imate osobu koja je toliki niz godina bila blisko povezana sa veličinom poput Ive Brešana, onda svaku njegovu riječ upijate. Nekako vam se u tim trenucima učini kao da je i sam Brešan tu negdje. I profesori Zovko i Vučetić su u gotovo “hipnotiziranom” stanju slušali šibenskog Livnjaka, naslonjenog na bagulin, i uživali u njegovom prepričavanju anegdota iz druženja sa velikanom hrvatske književnosti, rođenim 27. svibnja 1936. godine u Vodicama. Pa, i onih posebno smiješnih o prevođenju stihova gange iz Mrduše na neke druge jezike. Uživao je jučer i Frane Skočić. Nakon što ih je po završetku Kolokvija odvezao u Šibenik, nije mogao, a da ne iskaže svoje oduševljenje Pavom Rocom, Vilijamom Lakićem i Perom Miočom. Petnaestminutna vožnja do Šibenika (Frani je žao što ih nije vozio barem do Dubrovnika) bila je dovoljna da uvidi zanimljivost, veličinu i bogatstvo njihovih života. Života koji su bili počašćeni isprepletenošću sa životom šibenskog Vodičanina Ive Brešana. Meštra pisane riječi kakvog danas, kako su jučer s tugom zaključili i Jure Zovko i Marko Vučetić, nema ni na vidiku. A, svakoj Mrduši, pa i državi Hrvatskoj, fale ljudi poput Brešana. Kako bi na svoj način ismijali ono loše u nama. A toga ima...

Ravnateljica vodičke knjižnice Sanja Radin-Mačukat, uz Julijanu Matanović idejna začetnica Znanstvenog kolokvija o Ivi Brešanu , zahvalila je profesorima Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zadru Maji Ferenec Kuća i Mati Penavi na velikoj pomoći u pripremi Kolokvija, a iskazala je i želju da idući traje dulje od jednog dana i da on bude organiziran u suradnji sa Hrvatskim narodnim kazalištem iz Šibenika (u kojem je smještena Brešanova soba).

Posebna zahvala ide i na adresu ljubaznog osoblja Muzeja drvene brodogradnje u Betini koje je ugostilo sudionike ovogodišnjeg Kolokvija.