Svoj ljetni boravak u Vodicama zagrebački Vodičani „začine“ barem jednim druženjem uz kavu. Pridruži im se na tom druženju i gradonačelnik Ante Cukrov. Sastali su se i jutros. Okupila ih predsjednica Zavičajnog društva vodičkog kraja u Zagrebu. Tončika Cukrov. Obratili se sestra i brat Cukrov okupljenima s nekoliko prigodnih riječi, a onda se uz kavicu, fritule i kolače popričalo i razmijenilo poneku novost. Na ovo okupljanje trebao je doći i Dalibor Talajić, sin slavne operne pjevačice Ljiljane Molnar-Talajić, ali je zbog objektivnih razloga bio spriječen u tome. Obitelj Talajić dugi niz godina ima kuću u Tribunju koji je ljeti njihova nezaobilazna destinacija. Dalibor je profesionalni strip crtač i ilustrator, a autor je i triju knjiga. U dvjema iznosi svoje iskustvo življenja s autističnim sinom, a u trećoj priča o majci Ljiljani. Te tri knjige je, u ime Gradske knjižnice Vodice, jutros preuzela knjižničarka Blanka Valinčić, a umjesto Dalibora uručila joj ih je organizatorica današnjeg okupljanja Tončika Cukrov. Iskreno zahvaljujemo obitelji Talajić na doniranim knjigama. Zbog njihove povezanosti s Tribunjem smjestit ćemo ih u fond Zavičajne zbirke.

Lako je zaljubiti se u Srimu. A upravo to dogodilo se Mikaelu Perssonu kad ju je sasvim slučajno posjetio prije devetnaest godina. Pa je nastavio sve češće dolaziti u Srimu, prvo turistički, kod obitelji Mile Grubelića, a otprije nekoliko godina i u svoju kuću.

Mikael je Šveđanin, rođen u „hokejaškom“ gradu Vaxjou. Ljubav prema glazbi i fotografiji odvela ga je u svijet reklamne industrije. Vrhunski je fotograf. Koji, došavši na jadransku obalu, sve češće počinje fotografirati more. A njime je opčinjen. Voli Mikael i roniti. A, kako je ekološki osviješten, nastoji iz mora izvaditi što više predmeta koji su u njemu završili zbog ljudskog nemara. Pa ih onda i posnimi. U svom studiju u Švedskoj. Ispadne to i više nego zanimljivo. I umjetnički vrijedno. A, kako to izgleda, moglo se vidjeti sinoć na otvorenju Mikaelove izložbe u vodičkoj knjižnici. Gramofonska ploča, cipele, boce, alat, dječje igračke,… Sve to našlo se u njegovom objektivu.

Mikaelov rad predstavila je Sanja Radin-Mačukat, ravnateljica Gradske knjižnice Vodice. U tome joj je, prevodeći njen govor na engleski, pomagala gospođa Jasna Juras kojoj ovom prigodom iskreno zahvaljujemo.

Dolaskom na otvorenje izložbe, srimarskog Šveđanina podržali su predstavnici Likovne udruge „More“, a i vodički majstori fotografije Šime Strikoman (koji je i puno više od toga), Šime Pelajić i Mirko Poljičak. Naravno da otvorenje nije moglo proći bez gospodina Mile Grubelića. Jednog od „krivaca“ što je Mikael toliko puno zavolio Srimu. Ni na ovom događaju nisu izostali gradonačelnik Vodica Ante Cukrov i predsjednik Gradskog vijeća Marko Mačukat. Pohvalno.

Mikaelovu izložbu, koju je on nazvao „Izgubljeno i nađeno“, možete pogledati kroz naredna dva tjedna, a što se njega tiče, mi mu želimo da i nadalje uživa u svojoj Srimi. Svojoj (polugodišnjoj) bazi. Pa i u onoj bazi s velikim početnim slovom B. Vjekinoj. J

Kad je prije pet godina dobila pozivnicu iz Gradske knjižnice Vodice za otvorenje izložbe mađarske Likovne kolonije “Charlotta Lavanda”, dr. Anna Mladenovics s velikim zadovoljstvom ga je prihvatila. U to vrijeme bila je konzulica Republike Mađarske u Splitu i dolazak u Vodice na izložbu mladih sunarodnjaka bio joj je dobrodošao odmak od obaveza i rješavanja raznih problema s kojima se u svom poslu svakodnevno susretala. Otada je redovita gošća vodičke knjižnice, krajem lipnja ili početkom srpnja, u terminu kojeg odaberu sestre Roberta i Alexandra Faltis, voditeljice Likovne kolonije koja se održava u Prvić Luci, a u kojoj mladi ljudi iz Mađarske, uz pomoć profesora umjetničkih škola iz Budimpešte, stvaraju nova umjetnička djela. U svim mogućim likovnim tehnikama. Inspirirani ljepotama otoka Prvića i mora koje ga okružuje.

U dvanaestoj godini suradnje sestara Faltis s vodičkom knjižnicom, osim izložbe koja je sinoć otvorena u multimedijalnoj dvorani, desio se i koncert glazbene skupine Söndörgő. Održan je u parku, u sklopu programa Đardin je In. Kiša najavljena za 21 sat, a to je termin kad je koncert bio zakazan, ipak je odgodila svoj početak pa se stidljivo pojavila tek po završetku jednosatnog nastupa petorice mađarskih glazbenika. Koncerta kojeg se ne bi posramile ni najveće svjetske pozornice. Izvodeći etno glazbu iz nekoliko nama susjednih zemalja, svirajući pri tome petnaestak različitih instrumenata, Mađari su svojom virtuoznošću naprosto oduševili. Njihov koncert bio je savršeno dobar. Sretnicima koji su se zatekli u đardinu priuštili su osjećaj kolektivne sreće. Bravo za svu petoricu!!!

Bravo i za dr. Annu Mladenovics, ovoga puta u ulozi ravnateljice Instituta Liszt Mađarskog kulturnog centra U Zagrebu. Ona je, uz pomoć svojih suradnika iz Instituta, osmislila ovu Večer mađarske kulture u Vodicama. Poznanstvo sa ravnateljicom Gradske knjižnice Vodice Sanjom Radin-Mačukat i vodičkim gradonačelnikom Antom Cukrovom, koje je preraslo i u prijateljstvo, ponukalo ju je da im prije dvije godine obeća organizaciju ovakvog događaja. Urodilo je to sinoć otvorenom izložbom, uobičajeno kvalitetnom, i bravuroznim koncertom. Suradnja Gradske knjižnice Vodice, Mađarskog kulturnog centra i Likovne kolonije “Charlotta Lavanda”, uz neupitnu potporu Grada Vodica i Turističke zajednice Grada Vodica, nastavit će se i u godinama koje slijede.

Izložbu možete pogledati u radnom vremenu Knjižnice do 12. srpnja, a svakako na internetu pronađite i poneki video genijalnog glazbenog sastava Söndörgő.

Na starim fotografijama Vodica gotovo da i nema brodova. U jesen bi rivom dominirale bačve, na stotine njih, raznih veličina, ali brodova nije bilo ni u tragovima. Puno se išlo u polje i živjelo se od uzgoja vinove loze i višanja. Nešto manje i maslina. Rijetke su bile obitelji koje do prije pedesetak godina nisu toliko puno ovisile o poljoprivredi. Obitelj Mihić, onaj dio te obitelji koja je poznata po nadimku (prodivki) Šucini, bila je vezana i uz more. Znali su Šucini otisnuti se svojim kaićima na more i uloviti tunjom štogod za ručak ili večeru. Stari Šuco, a Filip mu je bilo ime, prenio je ljubav prema moru i na svoju djecu. Ferdinanda (Ferka), Antu i Matiju. Ponajviše na Antu. Stariji ga pamte po mornarskoj majci i kapetanskoj kapi. I bijelim hlačama. Originalnost ga je redovito uvrštavala u turističke prospekte Vodica. Ovisnica o moru je i njegova sestra Matija Matilda. Udana Seper. Većina nas zna je po malo skraćenom drugom imenu - Tilda. Bila je medicinska sestra, a radni vijek odradila je na Odjelu pedijatrije u šibenskoj bolnici. S obitelji je živjela u Šibeniku. Dovoljno blizu svojih Vodica da bi im se vraćala kad god je mogla. Odlazila bi često i zabaciti tunju. U društvu s pokojnim mužem Špirom. Voljela se vraćati Tilda u svoje Selo jer je u njemu provela sretno djetinjstvo. Djetinjstvo koje je umnogome bilo vezano i uz bunar koji se nalazio u blizini obiteljske kuće. Na tom bunaru pamti svoju mater Lucu i tetu. Kraj njega se čekalo brata Antu da se vrati s mora. Pa, kad bi Ante ulovio ribu spremali bi je “na putač”. Tildin bunar imao je dušu. Oko njega su se okupljali svi iz njene i stričeve obitelji. Obitelji strica Tona poznatog po nadimku Košće. Voljela je Tilda sve svoje rođake. Jozu, Blaža, Antu, Ivicu,... Uz bunar, a i drvored fafarinki pred njihovom kućicom, vežu je najljepše uspomene iz djetinjstva. Stoji bunar i danas na istom mjestu. Ponosan i sređen. Kralj i ukras. Biser Kulturnog centra. To su Tildine riječi. Kazivala ih je u dokumentarnom filmu o svojoj obitelji autora Tonča Juričev-Grgina. Tonči ju je uspio nagovoriti da u tom filmu pročita ono što je stavljeno na papir držala u bavulu. Svojoj djeci i unucima ispričala je povijest njihove obitelji. U tom vrijednom filmu, spoju fotografija i emotivno ispričanih trenutaka obitelji Šucinih, puno je spomena i bunara i mora. Mora kraj kojeg Tilda provodi puno svog umirovljeničkog vremena. Mora koje izbacuje puno zanimljivih naplavina od kojih Tilda izrađuje svakojake kreacije. A toga se nakupilo toliko da je došlo vrijeme da ih Tilda negdje izloži. Odabir je pao na vodičku knjižnicu. I jučerašnji dan. Napunila Tilda izložbeni prostor stotinama svojih kreacija. Uplovili u knjižnicu njeni brodići, zamirisala lavanda, zablistali rakamani lancuni,... I didova panula.

Okupljene je pozdravila ravnateljica knjižnice Sanja Radin-Mačukat, a dvoranu glazbom ispunio Tildin nekadašnji susjed Damir Fržop,... Ispunili je i brojni dragi gosti i prijatelji. Među kojima i desetak Tildinih kolegica s Pedijatrije. Ni doktor Matić nije propustio otvorenje Tildine izložbe. Donio joj i buket cvijeća. Još neki su to učinili. Zarobila ih Tilda odavno. Svojom posebnošću.

Posebna je i ova njena izložba. Koja ima i nešto “vodiško” u sebi. A Tilda joj dala ime "Samo moru virujen". Navratite kroz naredna dva tjedna u knjižnicu i pogledajte njene radove. Ne stignete li, imat ćete priliku razgledati ih i kroz ljeto u prostoru na Poljani (preko puta Bažane) u kojem će privlačiti pažnju i turistima. Zasigurno će mnogi od njih ponijeti sa sobom nešto od izloženog. Da ih podsjeća na naše mjesto, na dašak Mediterana kakav je nekad bio.

O vodičkoj nevjesti Dijani Čičin-Šain, rođenoj u Novoj Gradiški, a Šibenkom po mjestu življenja, mogli ste prethodnih dana čitati na portalu Info Vodice ( https://www.infovodice.com/obavijesti/najave/21423-dijana-cicin-sain-predstavlja-viziju-odrzivog-turizma-u-gradskoj-knjiznici-vodice.html ) u najavi njenog predavanja „Kvaliteta života domaćeg stanovništva i održivi turizam“ kojeg je ova viša predavačica na Odjelu za ekonomiju Sveučilišta u Zadru i doktorandica na Poslijediplomskom doktorskom studiju Menadžment održivog razvoja na Fakultetu za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu u Opatiji, održala sinoć u Gradskoj knjižnici Vodice.

Okupljenima u multimedijalnoj dvorani predstavila ju je ravnateljica Knjižnice Sanja Radin-Mačukat. Nakon što je Dijana i sama rekla ponešto o sebi i svom radu, održala je zanimljivo predavanje o nečemu što se tiče svih nas. Riječ je o kvaliteti života ljudi koji žive u mjestima koja su „zauzela“ svoja mjesta na turističkim mapama. A s tim u vezi i s pojmom koji se počeo koristiti krajem devedesetih, a radi se o održivom turizmu.

Bilo je zanimljivo slušati Dijanino predavanje, ali isto tako vrijedilo je čuti i razmišljanja nekih od prisutnih osoba u dvorani. A, među njima je bilo dosta onih koji su u našem mjestu aktivno uključeni i u donošenje bitnih odluka, primjerice gradonačelnik Ante Cukrov, predsjednik Gradskog vijeća Marko Mačukat i vijećnik Auro Friganović, i oni koji su značajno doprinosili razvoju turizma u Vodicama, mislimo pri tome na šampiona hrvatskog turizma Šimu Pelajića i njegovog imenjaka Strikomana, koji je u jednom mandatu bio predsjednik Turističke zajednice. U dvosatnom predavanju-raspravi aktivno su sudjelovali i umirovljeni ekonomista Slobodan Mačukat, iznajmljivačice Blanka Valinčić i Anita Kiss Skelin, a veliki interes za temu pokazali su i mladi Luka Roca, Blažena Ščavina Brennan, Renato Kesić i Marko Juričev-Martinčev.

Vrijedno je saznanje da u našem mjestu otprije godinu dana živi osoba koja je za temu svog doktorata odabrala baš održivi turizam. Svi mi koji smo uključeni u „turističku priču“, više ili manje aktivno, prihodovali od turizma ili ne, bit ćemo u prilici „pomoći“ joj u njenim budućim istraživanjima kvalitete života i propitkivanju naših stavova o tome kakav turizam želimo.

Citirat ćemo za kraj frazu koju novinari „velikih“ TV-kuća često koriste prije no što krenu odjavne špice: „O ovoj temi (održivi turizam) će se svakako još (dugo) razgovarati.“

P.S. Mislio sam se hoću li napisati i što mi je devedesete o tome kako vidi vodički turizam rekao pokojni Mile Bastić, ali sam od toga odustao jer bi to otvorilo raspravu koju je „bolje“ izbjeći. Mada, i većina onoga što se sinoć moglo čuti je na tragu Milinog tadašnjeg promišljanja.

Iza nas su još jedni “Dani Ive Brešana”, treći po redu. Znanstveni kolokvij, kojeg uz potporu Grada Vodica, Pučkog otvorenog učilišta, Turističke zajednice i Ministarstva kulture organizira Gradska knjižnica Vodice, i ove je godine okupio “ekipu” koja o profesoru Brešanu ima što reći. Jure Zovko, Marko Vučetić, Toni Juričić i Pero Mioč, pogotovo on, sasvim sigurno čine kvartet odličnih poznavatelja djela (ostavštine), a u slučaju gospodina Mioča i lika, jednog od najboljih hrvatskih dramskih pisaca.

Opširnije:Održan Treći znanstveni kolokvij "Dani Ive Brešana"

Sigurno ste čuli za šibensku Narančastu zgradu. Udomljuje ona brojne udruge. Puna je ta zgrada pozitive. Jer, takve su i udruge koje u njoj obitavaju. I ljudi koji se tamo okupljaju. Pa je takva i KLicA. Ime je to Kluba liječenih alkoholičara. Trenutno ima dvadesetak članova. Među njima su i Saša Tare i Zvonimir Vila. Prvi je brodograditelj, a drugi akademski slikar. Grafičar. Zanimljivi likovi. A, ništa manje zanimljive nisu ni Branka Mandić i Nina Živković. Terapeutkinje. Od kojih je jedna i zadnje izabrana Šibenska grandeca. Sinoć su njih četvero u vodičkoj knjižnici predstavili rad Kluba. Saša i Zvonko su pričali o svojim “slučajevima”, a svi zajedno o tome kojim putem krenuti kad se odlučite potražiti “izlaz”.

Psihijatri Zoran Zoričić i Robert Torre (na žalost, pokojni) dobrodošle su osobe na tom putu. Njih su svi više puta sinoć spominjali. Knjiga Roberta Torre “Ima li života prije smrti?” inspirirala je Zvonka za plakat na kojem se on upitao “Ima li života u alkoholu?”. Sudeći prema Sašinom i Zvonkovom iskustvu, a i svi mi znamo nekog tko jest ili je bio ovisnik o alkoholu (i ne samo o njemu), odgovor je sasvim jasan. A, jasna je i činjenica da ne postoji lijek za alkoholizam (to se odnosi i na sve ostale vrste ovisnosti). Apstinencija je jedino što vas može držati dalje od ovisničkog života. A, najbolju podršku u tome pružaju klubovi. Poput šibenskog. Koji djeluje u spomenutoj Narančastoj zgradi. I tamo ih možete pronaći ponedjeljkom u 19 i 15 (ljeti u 20 i 15). Barem još neko vrijeme. Jer, postoje neki planovi da se zgrada sruši i prenamijeni. Što bi bila velika šteta. Zbog svih dobrih ljudi koji su joj “podarili” neku posebnu dušu.

Klikom na link ispod doći ćete do odlično napisane priče Gorana Šimca o šibenskim “apstinentima”, objavljene na portalu TRIS. Pročitajte je. A, poželite li poslušati Branku, Ninu, Zvonka i Sašu uživo, navratite sutra (18.5.) u tribunjski Kulturni centar. Početak njihova predavanja je u 18 sati.

P.S. Zahvaljujemo gospođi Branki na organizaciji ovih dvaju susreta (u Vodicama i Tribunju).

https://tris.com.hr/2022/01/proklijala-klica-alkoholizam-nije-prehlada/

Pjesme i kratki prozni tekstovi. Na sto i dvadeset stranica. Nebo želja. Ukorićenih prvih osamnaest godina mlade Vodičanke. Predivnog imena. Eluiz. Prezimena Srdarev.

Za divno čudo, i pjesnici mogu biti magnet. Pa uspiju ponekad dovući i nešto publike u knjižnice ili neka druga mjesta na kojima se čitaju njihove pjesme. Tako je bilo i sinoć. U vodičkoj knjižnici. Pročitalo se petnaestak pjesama. Eluizinih. Uz gitarističku pratnju Damira Fržopa. Čitale ih Eluiz i Sanja. Prezimena Radin-Mačukat. Ravnateljica knjižnice. Čitale i razgovarale. Pomagala im u tome i jedna Panda. Sa velikim P. A mi ih slušali. I uživali. Povremeno i pustili koju suzu.

Ovaj tekst “ne želi” biti dugačak. On to ne smije biti. O poeziji ne valja na dugo i široko. Nju valja pročitati. Doživjeti i proživjeti iznutra. Stoga potražite Eluiz i nabavite si vlastiti primjerak njene zbirke koju je nazvala “Nebo želja”. Bit će vam od “koristi”, a čitajući pjesme u trenucima i na mjestima koje sami odaberete, bolje ćete upoznati i razumjeti Eluiz. Mladu Vodičanku koja je sama isfinancirala tiskanje ove knjige. I koja je jedinu pomoć imala od jedne svoje samozatajne prijateljice ilustratorice.

Dobro je da je predstavljanje njene zbirke bilo baš jučer. Na desetu godišnjicu useljenja Gradske knjižnice Vodice u sadašnji prostor. U zgradu “stare” škole. Knjižnicom je jučer mirisala brnistra. Kroz jutro se u istom prostoru u kojem je bilo predstavljanje Eluizina “Neba želja” darivala krv, a navečer lijepa riječ. Njena. Eluizina. Knjižnica mora biti podrška mladim ljudima poput Eluiz. I bit će to i ubuduće.

Na kraju, želimo se posebno zahvaliti Eluizinoj babi Mari. Maloj komediji. I to ne samo zbog ukusnih fritula i kroštula...

Možda neke zvijezde

Ponovno padnu

Jer smo ostvarili snove

I idemo po nove

A možda ostanu gore

Kao suvenir za života

Dok mi sami

Ne dođemo gore

Do tog dana

Hvatajući

Nove zvijezde

Zatvori oči

I samo zamisli

Eluiz Srdarev

Prije izložbe koja je sinoć otvorena u Gradskoj knjižnici Vodice, ukrajinska umjetnica Kseniya Noryk izlagala je u Dnjepru, Kijevu, Odesi i Varšavi. To su bile skupne izložbe, ova joj je prva samostalna.

Opširnije:Ukrajinka Kseniya Noryk izlaže u Gradskoj knjižnici Vodice

S obzirom da je tema ovogodišnje Noći knjige umjetna inteligencija i u vodičkoj knjižnici bilo je nekoliko događaja posvećenih tome.

Opširnije:Tonči Juričev-Grgin održao predavanje o počecima umjetne inteligencije