Danas smo započeli novu sezonu Čičaonica. Martina je za dječicu i roditelje pripremila neke nove igre i pjesmice. Kako je izgledalo na prvom druženju, možete vidjeti u fotogaleriji. Autor fotografija je Grgo Birin.

U goste su nam jutros došli naši mali prijatelji iz tribunjskog Dječjeg vrtića „Maslina“. Dovezao ih jedan simpatični barba kombijem, a dovele ih u knjižnicu njihove tete odgajateljice Dijana i Anđela. Teta iz knjižnice, Martina, pričala im o zeki koji je zavolio knjižnicu. A onda su se dječica upoznala sa svime što u knjižnici postoji. Obilazili prostoriju po prostoriju. Sve do potkrovlja u kojem su naišla na dvije tete koje su tamo na miru nešto radile. Jedna je bila baš iz njihovog prekrasnog Tribunja.

Osim knjižnice, posjetili su naš maleni Tribunjci i Akvarij u kojem su vidjeli puno neobičnih morskih životinja.

Nadamo se da im je bilo lijepo danas u Vodicama i da će nam opet doći.

Prvog dana u listopadu krenuli smo s našim pričaonicama utorkom. Na današnjoj je Martina čitala priču „Mrzim/volim knjige“ španjolske autorice Mariajose Gajate Moline. Priča, koju je sjajno preveo Ozren Doležal (ljetni stanovnik Vodica), govori o djevojčici koja ne voli čitati, a dobiva za zadatak da preko ljeta pročita knjigu. Nevoljko sa sestrom odlazi u knjižnicu gdje joj sve izgleda dosadno i bezveze. Sestra joj preporuči knjigu koju je sama voljela kad je bila mlađa. Djevojčica počne čitati i vrlo brzo se nađe u čarobnom svijetu punom neobičnih bića i pustolovina. Tog ljeta djevojčica postane dijete koje obožava čitanje.
Nakon čitanja priče, djeca su izrađivale straničnike koje će koristiti kod kuće.
Idućeg utorka čitat će se priča „Baš se veselim!“ Mi se veselimo novom susretu s djecom.

„Ma, kako bi to bilo da našoj biblioteci ne poklonin svoju novu knjigu?!“ – rekla je to jutros gospođa Anka Vodanov, kad je u pratnji svoje kćeri Ivane ušla u knjižnicu. Donila Anka nama ne jednu nego cilih deset primjeraka zbirke koju je u četvrtak navečer predstavila u Kulturnom centru (kinu). Ili Domu, kako bi rekli stariji Vodičani. Zadružnom domu. Predala ih ona jutros novoj „direktorici“ Martini.

Meri Dumpa(v)lova joj pomogla pripremiti pisme za tisak, a organizirala je i predstavljanje Ankine zbirke. Koje nije moglo proći bez Vodiških perlica, Oršulica i Bunara. I bez onih koji znaju lipo, po vodiški, pročitati to šta je Anka napisala. A, čitali su Elvira Lasan-Zorobabel, Ksenija Bosotin, Stanko Skočić i Tonka Fržop. Dobar odabir. Elvira je Ankina prijateljica iz Perlica. I sama piše pisme. Za Kseniju i stručnjaci kažu da govori vodiški bez greške. Stanko ima puno iskustva iz ovakvih prigoda. Sa rođakom Joškom je više puta nastupa ispod kampanela i u Čorićevom turnju. Tonka nije zalutala u ovu ekipu. Iako je tek u drugomu srednje. Pa bi pomislili da se neće snaći u ovako nečem. A ona ka riba u vodi. Dida Boško je nju „zarazija“. Vodicama. I vodiškim govorom. I Anka nam je jutros potvrdila da je Tonka predivno kazivala njezine pisme.

Na sjeveru Njemačke napeto su se iščekivale vijesti o tome kako je prošlo predstavljanje zbirke. Ive, Julija, Oliver i Luka nisu mogli biti u Vodicama pa su sa sjevera „navijali“ za mater, svekrvu i babu. A Ankina ekipa odigrala je ka šta i Gattusova igra zadnje vrime. Pa, i još malo bolje.

Sigurno je i Senjanka Tatjana Roca bila i zadovoljna i sritna u četvrtak navečer. Ona je glavni „krivac“ šta se Anka uključila u Perlice. A sudjelovanje u njihovom radu ponukalo ju je da se nakon velike pauze uvati lapiša i počne pisati pisme o svome selu i njegovim ljudima.

Pojiškovi geni čine svoje. Mladi Mili pomalo pokorava teniski svit, a naša Anka im je osvitlala obraz u svitu pisane riči. Pojiškovima. A, ima ona mota i za slikanje. Isto ka i njezin vršnjak Jerko Sladoljev koji nas svako malo oduševljava svojim novim slikama sa motivima Vodica. Objavljuje ih šjor Jerko na Pekinoj i Katinoj stranici „Vodice u srcu i duši“.

Baš tako je Anka nazvala svoju treću zbirku.

„Toteka“ i „vodeka“. Te dvi riči te legitimiraju i na kraju svita. Njima počinje Ankina prva pisma. U zbirci. I sve ostalo u njoj (o)diše vodiški. Drukčije nije ni moglo biti. Jer, Vodice su Ankin cili svit. Djevojačko prezime Poljičak zaminila je prezimenom iz Tišnjanske Dubrave. Prezimenom svog pokojnog muža. Vodanov. Vodice i Vodanov. Sljubili se. I idu ruku pod ruku…

Bilo je puno svita u četvrtak u Domu. Okupila Anka svoj svit. Pa mu podarila stihove za san i buđenje (Meri Juričev-Dumpavlov).

Fala, Anka! Poživili Vi nama još dugo!

Sinoć je u Gradskoj knjižnici Vodice održano multimedijalno predavanje o drevnom Egiptu pod nazivom „Senzacionalna otkrića koja su uzbudila svijet“. Održao ga je prof. Drago Obradović, jedini hrvatski stručnjak za arheologiju Bliskog istoka. Vremešni profesor (86 godina) studirao je u Engleskoj, a postdiplomske studije je završio na Andrews Universityju u SAD-u. Predavao je u 35 zemalja na svim kontinentima. Redovito sudjeluje na najvažnijim svjetskim kongresima biblijskih arheologa i u arheološkim i studijskim ekspedicijama u Egiptu, Izraelu, Jordanu, Libanonu, Siriji, Turskoj i Grčkoj. Posebnu strast gaji prema zaboravljenim gradovima drevnih civilizacija.

Ove godine se Gradska knjižnica "Juraj Šižgorić" iz Šibenika uključila u projekt Olimpijada čitanja koji već dugi niz godina uspješno provodi Knjižnica i čitaonica "Fran Galović" iz Koprivnice, a projekt je bio namijenjen učenicima od 1. do 4. razreda osnovnih škola. Cilj Olimpijade čitanja je potaknuti djecu na čitanje knjiga u slobodno vrijeme, na usavršavanje vještine čitanja, razumijevanje pročitanog i stjecanje navike dolaska u knjižnicu.

I troje učenika iz Vodica bilo je aktivno ovog ljeta. Aktivno kad je riječ o čitanju. To su Andrija Cukrov, Petra Mihić i Karmen Marinčić. Andrija je sudjelovao u natječaju za učenike viših razreda osnovne škole pod nazivom "Čitateljske maštarije". Moramo ga pohvaliti jer je bio jako vrijedan pa je pročitao četrdesetak knjiga u manje od dva mjeseca. Gotovo jednu dnevno. Bravo, Andrija!

Petra i Karmen završile su treći razred. Osim što su sestrične, povezuje ih i ljubav prema knjigama. I one su vrijedno čitale. Pa su pročitale gotovo sve predložene naslove. Za svaku pročitanu knjigu dobivale su naljepnice koje su ponosno lijepile u svoje Dnevnike za Olimpijadu čitanja. Bravo, cure!

Vole Karmen i Petra i slikanje. U vodičkoj knjižnici traje izložba na kojoj su i njihove slike. Sada su u četvrtom razredu. Kroz koji dan dovest će one u knjižnicu i svoje učiteljice i prijatelje iz razreda. Pa će svi zajedno razgledati izložbu.

U subotu će one ići do Šibenika. U Gradskoj knjižnici „Juraj Šižgorić“ održat će se završna svečanost i dodjela diploma sudionicima Olimpijade čitanja. Još jednom, bravo za Andriju, Petru i Karmen!

Marija Ivanda i Manuela Lela Srdarev odličan su tandem. Dobro se nadopunjuju i kao osobe i kao likovne pedagoginje. To dobro znaju djeca koja pohađaju radionice Likovne udruge „More“. Marija ih uvodi u svijet likovnosti i uči osnovama, a Lela im onda pomaže u nadograđivanju stečenog znanja i uči ih finesama. Pa ne čudi da sve više njih upisuje srednje umjetničke škole i likovne akademije.

Iduće godine Likovna udruga „More“ puni trideset godina postojanja. Njen idejni začetnik Vladimir Mihoković-Miha može biti „miran“. Lela i Marija dobro kormilare udrugom. Vodička likovna scena živi punim plućima. Ono što posebno veseli jest činjenica da je u cijelu priču uključeno na desetke djece i mladih. Radionice koje oni pohađaju, a radi se o djeci predškolske i osnovnoškolske dobi, najveća su vrijednost Likovne udruge. I najvažniji smisao njezina postojanja. To znaju i vodeći ljudi našega mjesta. Gradonačelnik Ante Cukrov i predsjednik Gradskog vijeća Marko Mačukat. Osim proračunske podrške, redovito i svojim dolascima na otvorenja izložbi pokazuju da u djelovanju udruge prepoznaju trud i kvalitetan rad.

Došli su oni i sinoć u Gradsku knjižnicu Vodice na otvorenje Završne izložbe polaznika likovnih radionica i svečanu podjelu diploma. Bilo je na otvorenju i nekoliko gostiju iz stranih zemalja. I sami se bave umjetnošću pa znaju dobro (pr)ocijeniti kvalitetu izloženih radova. A, svidjeli su im se. Nahvalili su mlade vodičke likovnjake. Što godi uhu. Pogotovo Marijinom i Lelinom.

Izložbu, koja će trajati najmanje mjesec dana, organizirano će doći pogledati nekoliko razreda vodičkih osnovnoškolaca. Kako još traju upisi za novi ciklus radionica, možda i netko od njih poželi postati dio vodičke likovne priče.

Prije tri večeri, jedan od restorana na rivi ugostio je akademskog slikara Nina Barbina i jednog glazbenika. Saksofonistu. Gosti restorana, a i prolaznici kojih je te večeri bilo puno, uživali su u lijepoj glazbi i izloženim slikama mladog Vodičanina. Istovremeno, Nino je na platnu kistom stvarao novu sliku. Bilo je baš „monmartrovski“.

I na sinoćnjem otvorenju izložbe bilo je dobre glazbe. Za nju se pobrinuo maestro Damir Fržop. Događaj je fotoaparatom zabilježila vodičko-beogradska umjetnica Sandra Prlinčević.

Danas je započeo trodnevni tečaj programiranja pomoću micro:bit uređaja. Djeca viših razreda osnovne škole upoznat će se s osnovama programiranja. U tome će im pomoći volonter Gradske knjižnice Vodice Tomislav Mor.

U jednoj noći sa subote na nedjelju, prije dvadeset i nešto godina, u teškoj prometnoj nesreći poginulo je troje mladih Šibenčana. Ivan Bujas bio je fotoreporter Večernjeg i tehničar Radio Šibenika, Brankica Vrzić bila je njegova kolegica s Radija, sa friškom diplomom oceanografkinje, a Ivana Jelić diplomirana glumica koja se iz Zagreba vratila u rodni Šibenik. Ivan je imao 24, Brankica 23, a Ivana 25 godina.

U spomen na Ivanu, njene kolege iz Šibenskog kazališta osnovali su dramski studio. Nazvan po njoj. Dramski studio Ivana Jelić. Cilj tog studija nije samo stvaranje glumaca. Oni koji ga vode, nastoje kod mladih ljudi poticati individualnost i samopouzdanje. A to je nešto na čemu bi se i školstvo trebalo temeljiti. Jer, sve bi onda bilo drugačije. I bolje. No,…

Voditeljica šibenskog Dramskog studija je Oriana Kunčić, akademska glumica sa sarajevskom diplomom. U svijetu filma, kazališta i glume ta diploma ima težinu. Itekakvu. Oriana ima i puno „talenta“ za rad s mladima. Prijateljski odnos koji je razvila s njima rezultira i sjajnim predstavama. Barem ih takvima doživljava publika. A struka ih nagrađuje. Ako niste znali, Oriana je izabrana za ovogodišnju šibensku grandecu. Čestitamo joj na tome!

Među skupinom mladih koji su uključeni u ovu priču je i Katarina Juričev-Barbin. Osamnaestogodišnja Vodičanka. Od jeseni maturantica Srednje strukovne škole u Šibeniku. Druženje s Orianom i vršnjacima iz studija koji djeluje pri Šibenskom kazalištu sasvim sigurno su pripomogli Kati da se odvaži predstaviti svoje pjesme u javnosti. Učinila je to sinoć. U vodičkoj knjižnici. Uz pomoć dragih ljudi. I u spomen na svoju baku Miru. Kojoj je baš jučer bila prva godišnjica smrti.

O Katinoj strasti prema umjetnosti, prije svega prema pisanju pjesama, mogli ste čitati prethodnih dana na portalu Info Vodice (https://infovodice.com/hr/vijesti/2416-katarina-juricev-barbin-zelja-mi-je-da-baka-nastavi-zivjeti-kroz-moje-stihove) . U ovom tekstu želimo spomenuti one koji su joj pomogli da svoje stihove, posvećene Vodicama i baki Miri, koju je neizmjerno obožavala, predstavi na što bolji način.

Ponajveću potporu imala je u rodici Sandri Raković. Psihologinji iz Zagreba. Koja je Katu i „pogurnula“ u ovu priču. A koju smo onda mi iz knjižnice gurnuli u ulogu moderatorice. Među ostalim, i zbog toga što bi se Sandra u zgradi u kojoj se knjižnica nalazi, trebala osjećati kao „svoja na svome“. Naime, njen šukundjed Enriko Čičin-Šain bio je inicijator gradnje vodičke osnovne škole. Danas znane pod imenom Stara škola. Enriko, a neki su ga zvali i Jeriko, bio je načelnik Vodica u periodu u kojem je škola građena. Njegovom zaslugom sagrađena je i velika riva (i Parapet). Zanimljiv je podatak da je Sandrin šukundjed snosio najveći dio troškova gradnje škole i rive. To je zbilja zanimljiv podatak.

Što se Katinih rođaka tiče, moramo spomenuti i Željka Juričev-Barbina. On joj je pomogao u izradi lijepe brošure u kojoj se nalazi jedanaest Katinih pjesama. Kad već spominjemo Željka, koji od rođenja živi u Sloveniji, moramo vam kazati da je u mladosti bio zvijezda jedne jako popularne slovenske serije za djecu. Nije ostao u glumačkim vodama. Profesor je informatike.

Da se vratimo na Sandru. Nije joj bilo svejedno kad smo predložili da moderira Katinu večer u našoj knjižnici. A, bila je baš dobra u toj ulozi. Jako dobra. Odlično su ona i Kate posložile scenarij po kojem su se izmjenjivali njihovi razgovori, čitanje pjesama i dvije Oliverove pjesme. Lipi moj anđele i Trag u beskraju. Koje je Kate poželjela. Jer je podsjećaju na baku. Miru.

Katine pjesme čitale su Zrinka, Oriana i Lovre. Zrinka je Katina strina. Koju svi zovu Strinka. Da bi je razlikovali od Katine mame. Jer, i ona je Zrinka. Damir Fržop ih je pratio na gitari. Strinku, Orianu i Lovru. Paića. Koji je upisao režiju na zagrebačkoj Akademiji. A, slušajući ga, čovjek bi pomislio da je pri kraju studija glume.

Lijepe su Katine pjesme. U interpretaciji troje spomenutih predivno zvuče. Posebni gušt bio je čuti kako fetivi Šibenčani izgovaraju „vodiški kantuni“ i „vodiška pisma“. Lovru je posebno lijepo čuti dok to izgovara.

Spomenute Oliverove pjesme čuli smo u interpretaciji Damira Fržopa i Nine Repac. Damir je dugogodišnji suradnik vodičke knjižnice. Sudjeluje na otvaranjima izložbi i pjesničkim večerima. Pravo se udomaćio. Nini je ovo drugi javni nastup u knjižnici. S nepunih šesnaest godina imala je samostalnu izložbu slika. Tom prilikom je odsvirala i otpjevala dvije šansone. Studentica je psihologije. U Frankfurtu. U Njemačkoj je i rođena. Po mami je vodičkih korijena. Iz obitelji Ivas.

Damir, Nina, Zrinka, Oriana i Lovre dali su svoj doprinos da predstavljanje pjesama Katarine Juričev-Barbin ostane svima prisutnima u što ljepšoj uspomeni. Vrućini usprkos.

Među publikom je bilo i desetak mladih iz Dramskog studija Ivana Jelić. Katinih prijatelja. Bilo ih je lijepo vidjeti. Bila je tu i njihova nešto starija kolegica Jasminka Antić. Na desetke je u Vodicama nevjesta iz Šibenika. Jasminka je sasvim sigurno najpoznatija među njima. Katu su došli podržati i brojni rođaci i susjedi. Barbini dvori su se nakratko preselili u Staru školu. Bila je tu i još jedna Katarina Juričev-Barbin. Guština. I Cvitina. Vratila se Kate iz Slovenije u Seline. Mlađa Kate je Kristijanova. I Zrinkina. U publici je bio i dida Željko. Kojem nije bilo jednostavno popeti se na prvi kat knjižnice.

Katine pjesme došli su poslušati i gradonačelnik Ante Cukrov i predsjednik Gradskog vijeća Marko Mačukat. U pozdravnom obraćanju knjižničarka Blanka Valinčić opetovano ih je zbog toga pohvalila.

Od Katinih susjeda posebno valja pohvaliti Šimu Feraru. Njemu ni po ovakvoj vrućini nije bilo teško stati uz špaker i isfrigati fritule. Bravo, Šime!

Pri kraju, spomenut ćemo i mladog Talijana iz Udina. Stefano Bianchi je po četvrti put ovog ljeta svojim fotoaparatom bilježio događaj u Gradskoj knjižnici Vodice. Svima je izuzetno simpatičan. Bio je Stefano i na kasnijem druženju u Barbinim dvorima. U jednom trenutku spomenuo je „Jauk party“. Šimi Ferari se to toliko svidjelo da mu je rekao da donese dvije fotografije pa će mu on izdati potvrdu da je pravi Vodičanin. Igor Čičin-Karlov će supotpisati potvrdu.

I, eto, prođe tako još jedna lijepa večer u knjižnici. I u Barbinim dvorima. U kojima se čula i jedna filipinska pjesma. Hvala svima koji su pripomogli da bude takva. Posebno hvala Kati koja nas je okupila. Hvala joj i na spomenu Kate Španje. Kazala je mlađa Kate kako su je često baš Katine fotografije Vodica inspirirale da napiše neku pjesmu. Pa joj je zato sinoć poslala pozdrave podrške u njenoj borbi s bolešću. Mi joj se u tome pridružujemo.

P.S. Lovre Paić. Dobro zapamtite to ime. Bit će „nešto“ od njega.

„Eluiz, ko ti je da tako lipo ime?!“-pitala je preko fejsa Lena M.

Je, baš je lijepo.

Jučer je u vodičkoj knjižnici Eluiz predstavila svoju drugu zbirku pjesama. Svega petnaest mjeseci nakon prve. A, tek joj je dvadeset. Eluizi Srdarev.

Srce, ti i ja. Tako ju je nazvala.

Srcu valja dati prednost. U „prepiranju“ s razumom. Ono nas treba voditi. Kroz život.

Srcem Eluiz ispisuje svoje stihove. Zato i jesu tako lijepi.

Srcem ih je jučer čitala Anđela. Fržop. Naša glumica. Koja jučer nije morala glumiti. Sreću. Jer, bila je sretna. Što je uz Eluiz. I njenu poeziju.

Damir Fržop svirao je gitaru. Dok su njih dvije čitale. Anđela i Eluiz. I zvučalo je to prvoligaški.

Mladi Talijan iz Udina, Stefano Bianchi, trudio se bilježiti njihove emocije. Fotoaparatom. Stefano ljeta provodi u Vodicama. I kad je tu, ekipa iz knjižnice zna da može računati na njega.

I Blanka se jučer iskazala. U najboljem svjetlu. Blanka Valinčić. Knjižničarka. Zna se ona uživiti. Kad su ovakvi događaji u pitanju. I odlično ih izmoderirati.

Zahvalila se Blanka i gradonačelniku Cukrovu i predsjedniku Gradskog vijeća Mačukatu na potpori vodičkim umjetnicima. Pogotovo mladima poput Eluiz. A, i na redovitim dolascima na događanja u knjižnici. I, ne samo u knjižnici.

Nije ovo druženje moglo proći bez spominjanja babe Mare. Male Komedije. A nije to samo zbog fritula i kroštula koje je za ovu zgodu napravila. Zamiritala je ona to.

Došla je na ovo druženje i Eluizina baba iz Pirovca. I mater i mali brat. I puno prijatelja i poznanika. I mlađih i starijih.

Klime su pokušale pokvariti jedno lijepo predvečernje druženje u Staroj školi. I uživanje u Eluizinoj poeziji. Uzalud im trud. Jer, sve je bilo „baš na nivou“.

Spomenuti Anđelu još jednom ili ne? Ma, zašto ne?! Time ćemo uslišati i molbu jedne od prisutnih da napišemo kako su Eluizini stihovi u njenoj interpretaciji zvučali predivno. Duboko. I moćno. Potpisujemo.

Sigurni smo da je i Eluiz uživala slušajući je. I da je jako sretna zbog svih dragih ljudi koji su jučer došli u knjižnicu. Zbog nje. I njenih pjesama.

U publici je bio i jedan Borna. On je posebna priča. On je oslonac. I (najveća) inspiracija.

I, za kraj, u pravu je Lena Markoč. Eluiz je posebno lijepo ime. Evala onome tko ga je odabrao!