Kad je imao 7-8 godina, Josip Bašić se znao iskradati iz kuće u šibenskoj Crnici, a da to doma nitko ne primijeti, kako bi iz prikrajka pratio što njegov deset godina stariji brat radi navečer sa svojim društvom.  A brat je volio pjevati. Zajedno sa prijateljima. Pa bi oni dolazili pod prozore cura koje su im se sviđale i u trubadurskom stilu im zapjevali. Simpatično je bilo to društvo i najvećem meštru od riječi i nota. Arsenu. Volio ih je slušati.  

Uživao je tako mali Josip početkom pedesetih pratiti po šibenskim kalama društvo svog starijeg brata. Brata koji se nešto kasnije skrasio u dalekoj Australiji. A, kad je postao puno stariji, mislim na Josipa, u danima kad je otišao u mirovinu, vratio se on svojoj velikoj ljubavi. Glazbi. Pisanju stihova i glazbi. Pa je tako jednu od pjesama posvetio svom bratu i njegovim prijateljima, šibenskim trubadurima. Njome gospodin Bašić često završava svoje koncerte. Tako je bilo i na sinoćnjem  u vodičkoj knjižnici. Nastupao je on tamo i prije. U nekoliko navrata. Na druženjima pjesnika koje bi okupio njegov dobar prijatelj Igor Lokas. Pjesničke duše, Igorova i Josipova, jednostavno pronalaze zajednički jezik.

Sinoć je u knjižnici imao samostalni koncert. Nazvao ga je “Arsenovim koracima”.

Osim o bratu, pjesme gospodina Josipa govore i o još nekim njegovim bliskim (najbliskijim)  osobama. O sinu i supruzi. Dok pjeva o njima, teku mu suze. Pogotovo kad pjeva o sinu. Koji je premlad otišao s ovog svijeta.

Nakon djetinjstva u Šibeniku, mladosti u Rijeci i kasnijeg života u Njemačkoj, skrasio se u Srimi. Iako je prije tri mjeseca napunio osamdeset i jednu,  nikad ne miruje. Ako ne piše pjesme ili sklada, onda radi nešto po kući ili u vrtu. I puno šeta. Svakodnevno. Od Srime do stare škole na vodičkoj rivi. Sinoć je u toj staroj školi otpjevao sedamnaest svojih skladbi. Uz asistenciju ton majstora Tomislava Šimića (i on je kantautor). Kako sam već na početku napisao, koncert je završio pjesmom o trubadurima i Šibeniku. Tu pjesmu puno voli i najveći promicatelj poezije na ovim prostorima. Antonio Lučić, autor emisije “Ritam srca”. Pjesma je zbilja jako lijepa.

Ima nešto u tom gradu.

Koji inspirira.

Šibenik je to. 

Jutros smo "dinosaurasto" druženje imali s malenima iz Dječjeg vrtića "Tamaris" i njihovim odgajateljicama Vesnom i Iris. Nakon knjižnice djeca su se zaputila i u knjižaru. Tete Vesna i Iris pokušat će im objasniti koje su razlike između knjižnice i knjižara. I stariji se često zabune kad su ta dva pojma u pitanju.

Stoljeće i pol prošlo je otkako se rodila naša najpoznatija Ivana. Ivana Brlić-Mažuranić.  A toj Ivani sjajno je išlo smišljanje i pripovijedanje priča. Pa ih je ona sve lijepo stavila na papir. Među ostalima, napisala je i priču o Regoču. Vole je slušati i stari i mladi. Pa i djeca. Primjerice, vodički trećaši. Potegnuli oni danas iz Škrivanele do stare škole. Došlo njih šezdeset i šestero kako bi u knjižnici poslušali priču o prijateljstvu lijepe vile Kosjenke i dobrog diva Regoča. Priču im je prepričala Martina. Prvo im je pričala, a onda ih je malo propitkivala. Da provjeri jesu li bili pažljivi slušači. Ispalo je da jesu. A, malo pažljiviji od ostalih bio je Ive Sladoljev. On je znao i odgovor na pitanje “što je gumno?”. A, zna Ive i gdje se nalazilo vodičko gumno. Ili guvno, kako bi rekli stariji Vodičani. Pa je za nagradu dobio lijepu platnenu vrećicu i jednu knjigu.

Prije dolaska trećaša u knjižnicu, gledalo se u nebo (malo i u mobitele). Bilo je upitno hoće li ih kiša omesti u dolasku. Nebo se smilovalo pa su djeca mogla krenuti pješice put knjižnice. Tako je jedna njihova mala životna priča lijepo završila. Baš kao da je u nju Ivana Brlić, rođena Mažuranić, barem malo umiješala svoje prste. 

Gradska knjižnica Vodice uključila se u ovogodišnje obilježavanje Noći knjige s  nekoliko programa za djecu i dva zanimljiva predavanja za ljubitelje glagoljaškog pisma.

Prvog je održala mag. archeol. Diana Čorić. Ona je prisutnima u multimedijalnoj dvorani pričala o ranom utjecaju bizantske kulture među Hrvatima, o čemu svjedoče glagoljski spomenici iz Dalmacije koji govore u prilog širenju glagoljice južnim putem iz makedonskog kulturnog kruga.

O širenju glagoljice sjevernim putem, pod utjecajem karolinške kulture, svjedoče Zalavarski ulomci koji potvrđuju upotrebu glagoljice u Panoniji krajem 9. stoljeća.

Ta dva pravca širenja na tragu su razmatranja splitskih sinodalnih spisa iz 925. g. te nekih drugih dokumenata koja su dovela do zaključaka da su Dalmacija, kao i neki dijelovi Slavonije, prostori u kojima se glagoljska pismenost najranije pojavila. Pojava glagoljske pismenosti u Istri i na Kvarneru nešto je kasnija i dobro je rasvijetljena.

Drugo predavanje održao je prof. dr. sc. Kristijan Juran.  On je govorio o kurzivnoj glagoljici, osvrnuvši se pri tome na pisanu glagoljsku građu šibenskog područja,  tj. Šibenske biskupije u razdoblju od 16. do 18. stoljeća. Riječ je o rukopisnoj ostavštini svećenika glagoljaša koji su djelovali u župama Šibenske biskupije. U toj ostavštini prevladavaju upisi u matične knjige krštenih, vjenčanih i umrlih, od kojih su mnogi objavljeni u knjigama što ih je posljednjih desetljeća publicirao Državni arhiv u Šibeniku. Profesor je u sklopu svog rada izdvojio i jedan novopronađeni spis, a riječ je o sporu koji se odnosi na vodičkog župnika Bartola Juričevića iz prve polovine 17. stoljeća.

Spomenute publikacije šibenskog Državnog arhiva od jučer se nalaze i u fondu vodičke knjižnice. U ime ravnateljice Državnog arhiva u Šibeniku, gospođe Nataše Mučalo, ravnateljici Gradske knjižnice Vodice Martini Tabula uručio ih je profesor Juran. Iz knjižnice se iskreno zahvaljuju na vrijednom daru, a zahvale upućuju i na adrese sinoćnjih predavača, vodičke arheologinje Diane Čorić i murtersko-zadarskog profesora Kristijana Jurana.  

Zahvaljujemo ravnateljici Državnog arhiva u Šibeniku Nataši Mučalo i profesoru Kristijanu Juranu na darovanim izdanjima biblioteke Glagolitica et demographica Sibenicensia!

U skladu s temom ovogodišnje Noći knjige, održali smo "dinosaurastu" pričaonicu. Čitale su se priče i pjesmice o dinosaurima, a nakon toga, po dobrom običaju, maleni slušači priča pokazali su kako im je likovno izražavanje nešto jako blisko.

Početkom devedesetih profesor povijesti i povijesti umjetnosti Zvonko Madunić nakratko je predavao u vodičkoj osnovnoj školi. Odnedavno je u mirovini. Prethodno je najveći dio svog radnog vijeka odradio u osnovnoj školi na šibenskim Vidicima.

Nije se bavio samo predavanjem povijesti. Učenike je uvodio i u svijet filma. Dokumentarnog filma. A sve sa ciljem promoviranja naše kulturne baštine.

Jučer se profesor Madunić zakratko vratio u Vodice kako bi predstavio svoj književni opus. Ovog puta to nije bilo u novoj školi, u kojoj je nekoć predavao, nego u staroj. Na rivi. U vodičkoj knjižnici. Predstavio je profesor svoje romane u kojima najčešće obrađuje neke događaje iz ratova. Drugog svjetskog i Domovinskog. I u kojima se prisjeća stradalih. Među ostalima i vodičkih branitelja Miše Ivasa, Željka Grbelje-Điđija i Marinka Karduma. O njima piše u knjizi “Šibenski bedž”.

Sve knjige profesora Madunića, oca pet kćeri, osebujnog romanopisca, uspješnog poljoprivrednika, patriote i borca za pravdu, možete potražiti na policama Gradske knjižnice Vodice.

Poštovani, ispred knjižnice smo izložili rabljene knjige. Možete ih razgledati, a ako vam se neke svide, možete ih uzeti i zauzvrat priložiti donaciju vodičkom Gradskom društvu Crvenog križa. Knjige će biti izložene do 13 sati. Hvala unaprijed!

Čitanje ekološke priče pa slikanje... Dobitna kombinacija.

Na kraju još jedne ekološke pričaonice, djeca su od tete Blanke, za nagradu što su bili pažljivi slušači i vrijedni slikari, dobila sadnice različitog povrća. Uz obavezu da se brinu o njima.