Kroz igru se najbolje uči. To je pokazala i jučerašnja radionica na kojoj je Brodaričanka prvićkih korijena Klara Čače upoznavala djecu, a i njihove roditelje, sa svijetom francuskog jezika.
Opširnije:Mjesec frankofonije: Klara Čače održala radionicu za djecu
Uvjeren sam da bi Martina Tabula bila dobra ministrica zaštite okoliša. Beskompromisna je po pitanju ekologije. S tim u vezi zalaže se i za ekološki uzgoj. Pa ne čudi da obožava i samoniklo bilje. A to je ono koje mi u Vodicama zovemo „dibje zeje“.
Zadnjih tjedana jugo nas je “zaobilazilo”. Do jučer. Shvatilo jugo da njegova najbolja prijateljica ima izložbu u vodičkoj knjižnici. Pa se pojavilo. Njoj u čast. Kati Španjinoj.
Žena u žutoj kabanici predstavila se sinoć sa šezdesetak fotografija na svojoj drugoj samostalnoj izložbi. Dala joj ime “Jugo, more i ja”. Vodička jutra, slari, ulice i šetnice, zalasci,... I neizostavni valovi. Oni najveći. Pred Starom školom.
Puno je ljudi došlo na otvorenje njene izložbe. Prijatelja, i onih iz generacije i nekih iz drugih faza u životu, susjeda, pa facebook prijatelja, rodbine i njene obitelji. Suprug Ante, kćer Darija i sin Ante (jučer je imao rođendan), unučad,... Pa njoj posebno draga obitelj Peke Španje, supruga Vanja i djeca Blaž i Žana. Ni gradonačelnik Ante Cukrov nije izostao. On je bio i pokrovitelj Katine izložbe. A, došli su na otvorenje i brojni umjetnici. Gojka Skorić Pelajić, Šime Pelajić, Igor Lokas, Kseniya Noryk, Franjo Romić,... Kati u čast stigla je i jaka reprezentacija i ugledna imena iz svijeta fotografije: Šime Strikoman, Duško Jaramaz i Šveđanin Mike Persson.
Ovakvi događaji odličan su “teren” za Sanju Radin-Mačukat, ravnateljicu vodičke knjižnice. Ima puno utakmica u nogama kad se radi o moderiranju večeri posvećenih bilo kakvoj umjetnosti. A, posebice onih u kojima se predstavljaju autori iz našega kraja. Marka Livaju uhvatila je viroza pa sutra možda neće predvoditi Hajduk u Maksimiru. Viroza je ovaj tjedan i Sanju izbacila iz stroja pa sinoć nije mogla “zaigrati”. Stoga ju je u ulozi moderatorice zamijenila kolegica Blanka Valinčić. I bila je jako dobra u tome. Vidjet ćemo hoće li itko moći nadomjestiti eventualni Livajin izostanak.
Blanki je u predstavljanju Katinog rada, njenog izleta u fotografiju koji se prvotno desio zbog pomoći osnivaču facebook stranice “Vodice u srcu i duši”, našem dragom Peki Španji, a onda se pretvorio u svakodnevno bilježenje mobitelom ljepota Vodica, odlično asistirao šibenski fotoreporter Duško Jaramaz. Duhoviti Šibenčanin, s puno iskustava i s jedne i druge strane kamere i fotoaparata, iza kojeg su brojni javni nastupi iz mladih dana kad je bio uspješni pjevač, pohvalno je pričao o našoj Kati. Kolegici Kati, kako ju on zove. Kolegici kojoj ponekad zavidi na tome što, za razliku od njega i ostalih profesionalaca, ona za motive svojih fotografija uvijek odabire one koje su po njenom guštu. A, po reakcijama svih nas koji imamo prilike pratiti njen rad, i za našu dušu. To je sinoć izrekao i Slobodan Mačukat, naglasivši kako brojni turisti vide istu ljepotu vodičkog kraja koju vidi i Kate, ali oni je ne uspijevaju “registrirati” svojim fotoaparatima (ili mobitelima) poput nje. Stoga je moramo cijeniti “jer ona je odlična promotorica našeg mjesta”.
Bilo je sinoć i puno šale. Primjerice u situaciji kad je Duško pričao o njoj, a po Katinom mišljenju mikrofon nije držao na “dobroj” udaljenosti pa ga ona je malo približila njegovim ustima, on je prisutne nasmijao kazavši “dobar glas se daleko čuje”.
A, bilo je sinoć i dobre pjesme. Po Katinoj želji njen glazbeni gost bio je Igor Lokas, šibensko-vodički trubadur. Čovjek iz svijeta nautike. U službenom dijelu otvorenja izveo je dvije, a u kasnijem, neformalnom druženju uz fritule i kroštule, još nekoliko svojih autorskih pjesama. U nekima mu se pridružila i Kate. Za autora ovog teksta njeno pjevačko umijeće je pravo otkriće. Mada mi Kate kaže “pa znaš da san bila u Perlicama”. A onda se valjda podrazumijeva da zna i lijepo pjevati.
Igoru se u jednoj pjesmi pridružio i gospodin Ivan Marguš. Radi se o pjesmi “Kulenova seka”. Govori o povezanosti Slavonije i Dalmacije. Odlična pjesma. A, ispostavilo se i da je gospodin Marguš na “ti” sa glazbom. Oko nas je puno ljudi sa skrivenim talentima...
Jedna od onih koja svoj talent profesionalno usmjerava je Bruna Čičin-Šain. Ona je pomogla u osmišljavanju plakata, pozivnica i kataloga za Katinu izložbu. Hvala joj na tome. Hvala i Kseniyi Noryk, ukrajinskoj umjetnici koja je za ovu prigodu naslikala Katu u njenom prepoznatljivom izdanju, žutoj kabanici i trumbama duboko uronjenima u more koje je na vodičku rivu izbacilo njoj omiljeno jugo. Ta slika je dar Gradske knjižnice Vodice i Kseniye našoj Kati kao podsjetnik na ovu izložbu.
Citirajući Juru Kaštelana, Blanka je sinoć rekla kako “umjetnik osjeća i čuti duh i dah sredine, sakrivenu dušu naroda, koja se preobražava i očituje u djelima umjetnosti, u kamenu, u boji, i u riječi, u originalnosti stila, uvijek različita i uvijek svoja”. Mislila je pri tome i na Katu, našu dragu Katu Španjinu, čije slike će krasiti zidove vodičke knjižnice do 20. ožujka. Originalna, uvijek različita i uvijek svoja.
Foto: Petar Grgurev
Nastavlja se dobar običaj darivanja novorođene djece u Vodicama. Drugi put zaredom ono je održano u Gradskoj knjižnici Vodice.
Djecu valja povjeriti najboljima. Onima koji znaju pa ih mogu dobro naučiti. I podučiti. Bez obzira radi li se o školskom gradivu, sportu ili možda umjetnosti. Pa i životu.
Opširnije:Otvorena Završna izložba polaznika radionica LU "More"
Poznato je da mnogi kontinentalci more vole više od većine nas koji živimo kraj njega. To se odnosi i na Mađare. Među ostalima, i na mlade Mađare koji ovih dana borave u Luci na otoku Prviću. Radi se o mladim umjetnicima koji svoju kreativnost izražavaju sudjelovanjem u radu Likovne kolonije“Šarlota Lavanda“. Godinama se u ljetnim mjesecima okupljaju u Prvić Luci, uživaju u njenim čarima i stvaraju. U svim mogućim tehnikama. Njihov rad mentoriraju ponajbolji mađarski umjetnici i profesori tamošnjih likovnih akademija. A, cijela priča s nastajanjem i dugogodišnjim djelovanjem Likovne kolonije „Šarlota Lavanda“, proizašla je iz velike ljubavi prema našem kraju i angažmanu dviju sestara Faltisz. Roberte i Alexandre.
Svestrana Vodičanka (i Splićanka) Biljana Stojanović danas je u Gradskoj knjižnici Vodice pred brojnim prijateljima i gostima otvorila prvu samostalnu izložbu. Nazvala ju je "Ja ne mogu drugo nego da je volim".
Nakon života u Češkoj, Italiji, Njemačkoj i Kanadi obitelj Stojanović skrasila se u Vodicama. Vjerojatno su korijeni jedine žene u obitelji presudili da odabir bude baš takav. Naša večerašnja gošća, Splićanka Biljana Stojanović, po majčinoj strani povezana je s Vodicama i Tribunjom. Jedno ljetovanje prije šest-sedam godina presudilo je da Vodice postanu dom obitelji koju uz Biljanu čine muž Saša i sinovi Igor i Viktor. Sinovi koji su njen ponos. Stariji sin Igor profesionalni je košarkaš, a mlađi Viktor sutra završava treći razred srednje škole. Dok je s obitelji živjela diljem svijeta, Biljana je ponajprije bila majka. To joj je oduvijek bilo najvažnije, a onda sve drugo; supruga, slikarica, građevinski tehničar, instruktorica matematike i fizike,...
Kako je nedavno rekla u intervjuu za Info Vodice, uz povremeni rad u jednom arhitektonskom studiju u Vodicama, bavi se i podučavanjem djece u kojem uživa. Radeći taj posao, djeci ne želi prenijeti samo znanje, već im i izgraditi samopouzdanje. U tom tekstu poručila je i da svaki čovjek u svom životu treba naći stvari koje ga vesele, među ostalim i nekakav hobi. A, to je u njenom slučaju slikanje. Voli akvarel i ulje na platnu. Do sada je izlagala u rodnom Splitu, Pragu i Torontu. Veseli nas da večeras otvaramo njenu izložbu i u Vodicama, u našoj knjižnici. Biljana ju je nazvala „Ja ne mogu drugo nego da je ljubim“.
Zašto taj naziv upitala je ravnateljica Sanja Radin Mačukat?
- Puno sam živjela u tuđini i prije sedam godina kad smo došli na ljetovanje u Vodice to more, kamen, maslina, osmjesi na licima ljudi su mi napunili moju dušu da sam rekla ne želim više nigdje. I zato „Ja ne mogu drugo nego da je ljubim“ mislim na moju Dalmaciju – rekla je Biljana.
Sva pitanja i odgovore poslušajte u audio zapisu, a meni osobno se svidio odgovor na Sanjino pitanje: Što kažu prijatelji sa svih strana svijeta kad dođu u Vodice? Kako oni doživljavaju naše mjesto?
- Svima je bilo čudno što idemo živjeti u malo misto Vodice. Međutim sad kad dođu oduševljeni su ljepotom Vodica, čistoćom mora, ljudima, kažu da je ovo pravi način življenja i iskonsko vraćanje čovjeka prirodi. – naglašava Biljana
Eto dragi naši mještani nismo ni svjesni šta imamo, nego nam drugi na to moraju ukazati. U međuvremenu posjetite Biljaninu izložbu u Gradskoj knjižnici Vodice do 7. srpnja u radnom vremenu knjižnice.
Cijeli članak pročitajte na portalu INFOVODICE:
https://www.infovodice.com/kulturne-novosti/19334-more-kamen-maslina-ja-ne-mogu-drugo-nego-da-je-ljubim-moju-dalmaciju.html?fbclid=IwAR34UjcWhUp4lEpRk8CqhqgxtDFt1X5DVnFCvl1fMDHKK292pEhGnyMfp9s
Kad su Ivo i Vinko Brešan, otac i sin, posljednji put zajednički došli u Vodice, bilo je to zbog bolnog koljena. Ivinog bolnog koljena. Došli su s namjerom da potraže doktora Vjekoslava Antića, najboljeg ortopeda biogradske bolnice, Šepurinjanina koji živi u Blatama. Vodičkim Blatama.
Stariji Brešan nije dozvolio sinu da do doktora dođu koristeći navigaciju. Rekao mu je da se parkira na rivi pa će one na koje naiđu pitati gdje živi dr. Antić. Pa je tako i bilo. Samo, zbog prvog pitanja koje bi Ivo Brešan upućivao ljudima koje su sreli, Vinku je bilo pomalo neugodno. A profesorovo pitanje je glasilo: „Jeste li Vi PRAVI Vodičanin?!“ Na Vinkovo negodovanje zbog pomalo netaktičnog pitanja, otac mu je pojasnio da ga ne postavlja na taj način bez razloga. Jer, svaki pravi Vodičanin mora znati gdje živi doktor. Tek tada je Vinku to postalo malo prihvatljivije. Inače, u pitanju se nije spominjalo doktorovo prezime. Ma, kakvi! Jer, radilo se o tome da pravi Vodičani moraju znati i doktorov nadimak. Što je i točno. Jer (opet to jer), svaki „pravi“ Vodičanin i zna za doktora Biloga. A, on je bio taj kojeg je „trebalo“ profesorovo bolno koljeno. Doktor Bili.
To je jučer, nakon završetka službenog (radnog) dijela Drugog znanstvenog kolokvija posvećenog Ivi Brešanu, ispričao njegov sin Vinko. Ispričao je i još neke crtice iz očeva života. Renata Bastić je u svom jučerašnjem tekstu o Kolokviju prepričala zgodu s Vinkovim djedom. Nju će Vinko jednom i ekranizirati.
U programu Drugog znanstvenog kolegija sudjelovalo je četvero profesora Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zadru. Jure Zovko pričao je o „Nečastivom na Filozofskom fakultetu“, Kornelija Kuvač-Levačić o Brešanovoj pripovjednoj prozi i Dalmaciji, Nikša Eterović o kratkom kursu dugog propadanja iz pera Ive Brešana i naposljetku Mate Penava o Brešanovom Hamletu kao kritičaru totalitarizma. Svi ovi znanstvenici (iz područja filozofije, kazališta i književnosti) dobri su poznavatelji djela Ive Brešana, a jučerašnji susret s njegovim sinom Vinkom pomogao im je da još bolje shvate neke kontekste u kojima je veliki hrvatski dramatičar, rođen u Vodicama 1936. godine, stvarao svoja djela.
Sudionici Znanstvenog kolokvija jučer su posjetili i Brešanovu sobu, smještenu u šibenskom teatru. A, kako su do Šibenika išli brodom, bila bi prava šteta da nisu zastali u Prvić Luci i posjetili tamošnji Memorijalni centar Fausta Vrančića. Stoga su se usidrili u luku našeg bisera od otoka i uz ljubaznu pomoć Ivane Skočić i Zlatke Rodin saznali puno o slavnom izumitelju.
U Brešanovoj sobi dočekao ih je Željko Koloper Keke. S Ivom Brešanom veže ga dugogodišnje prijateljstvo i rad u Centru za kulturu koji je djelovao pri šibenskom kazalištu. Soba je sjajno osmišljena. Posjetiteljima na najbolji mogući način dočarava situacije i prostor u kojima su nastajali ponajbolji dramski tekstovi u Hrvatskoj posljednjih pedesetak godina. Zasluge za to idu i na adresu Ive Cukrov, vodičke arhitektice koja se jučer, neposredno pred početak Kolokvija susrela s Vinkom Brešanom u Gradskoj knjižnici Vodice.
Vjerujemo da će svim sudionicima Drugog znanstvenog kolokvija jučerašnji dan ostati u lijepom sjećanju. Pa tako i Vinku i njegovom sinu Niki. I on je jučer došao s ocem u mjesto u kojem se rodio djed Ivo. Niko studira dramaturgiju. Geni čine svoje.
Već od danas počinju pripreme za sljedeći znanstveni kolokvij. U završnom obraćanju, ravnateljica Gradske knjižnice Vodice Sanja Radin-Mačukat najavila je mogućnost da iduće godine skup posvećen Ivi Brešanu potraje više dana. Vrlo je izgledno da će se ovoj lijepoj (i važnoj) priči, kao partneri pridružiti i Gradska knjižnica „Juraj Šižgorić“ iz Šibenika i Hrvatsko narodno kazalište Šibenik. A, u svakom slučaju, nastavit će se suradnja s „ekipom“ profesora Jure Zovka s Filozofskog fakulteta u Zadru. Za kraj napomenimo da je jedan od predavača, gospodin Nikša Eterović, za ovu prigodu stigao iz dalekog Berlina.
Hvala svim sudionicima, suorganizatorima i pokroviteljima. Vidimo se dogodine!
Kad je rodila kćer Dinu, Raslinjanka Marijana Lubina dobila je želju da počne osmišljavati priče za djecu.
Opširnije:Predstavljena slikovnica "Kako je slon tražio bubamaru" autorice Marijane Lubina
Danas je našu knjižnicu posjetio šibenski novinar Aleksandar Tešić. Sale, kako ga prijatelji zovu, dio je priče zvane TRIS. To je naziv Udruge za promicanje civilnog društva, medijske kulture i razmjene informacija, ali i istoimenog portala te odnedavno i tiskovine koja za cilj ima „borbu“ za slobodu, (točno) informiranje, respekt i toleranciju. Početna slova tih zadnjih četiriju riječi, krenuvši od zadnje prema prvoj , tvore naziv TRIS. U uvodniku svog tiskanog izdanja, a pisala ga je Davorka Blažević, najpoznatije šibensko novinarsko „pero“, TRIS-ovci navode kako su se okupili iz „potrebe za egzistencijalnom sanacijom medijskog desetkovanja redakcija na svim razinama, ali i iz profesionalnog romantizma koji još vjeruje da iskreno novinarstvo ima smisla.“ Sale nam je danas donio nekoliko primjeraka njihova tiskanog izdanja. Možete ga potražiti u našoj čitaonici. Čini se da je „ekipa“ iz TRIS-a na tragu onoga za što se mi već godinama „borimo“ kroz naš projekt „Animacija demokracije“. Rado ćemo ih ugostiti (Davorku, Salu i Gorana Šimca), najvjerojatnije u zadnjem dijelu godine, u terminu tradicionalno predviđenom za „Animaciju“, kako bismo razgovarali o medijskoj pismenosti, površnosti u izvještavanju i borbi za „lajkove“. Nakon prošlogodišnjeg druženja sa novinarkom Anom Bralić, ponovno će nam u goste doći novinari iz najljepšeg hrvatskog (ma i šire) grada. Zajedno smo dobitna kombinacija. J
Foto: Edin Bećirević - Bećo
„Budi kao voda. Ona uvijek ide pravo i ne osvrće se unazad da vidi tko iz nje pije. Svoje prepreke probije ili ih mudro zaobiđe. Nijedan joj kamen dorastao nije.“
Nekad je svaka obitelj u Vodicama imala i svoj vrt. U tom vrtu obavezno bi bile i pomedore koje bi se, da bi rasle uspravno, vezivale uz pikete. Bilo ih je svakakvih, ali su i oni najneravniji služili svrsi. Pomedore su uz njihovu pomoć lipo rasle, a bile su i lipše i ukusnije nego ove današnje. Zato su Vodičanima piketi dragi. Toliko da ih je u svoj naziv stavila jedna skupina vodičkih planinara. Radi se o „piketašima“. Ekstremnim piketašima.
