Održan je VI. znanstveni kolokvij o Ivi Brešanu

Trideset i šesta godina prošlog stoljeća na samom je vrhu među godinama u kojima se rodilo puno djece u Vodicama. Stotridesetero njih. Ima ih još popriličan broj živih. A, iako su na pragu devedesete, za neke bi se moglo reći da su i živahni.

Najpoznatiji iz te generacije je književnik Ivo Brešan. Autor odličnih dramskih djela. On nije među tim živima iz svoje generacije. Umro je početkom siječnja dvije i sedamnaeste. Iako je u Vodicama živio samo prvih 7-8 od svojih osamdesetak godina, Vodičani ga rado pamte, a ekipa iz vodičke knjižnice organizira znanstveni kolokvij o njemu. Inicijalnu ideju Julijane Matanović u djelo je prije pet godina (s)provela bivša ravnateljica Knjižnice Sanja Radin-Mačukat. Uz veliku pomoć profesora s Filozofskog fakulteta u Zadru. Nakon tri Kolokvija koja su održana u Sanjinoj “eri”, zadnja dva organizirala je njena nasljednica Martina Tabula.

Peti, posljednji u nizu, održan je jučer. U njegovom radu sudjelovalo je troje sveučilišnih profesora i dvoje bliskih osoba profesora Brešana. Bili su savršena kombinacija onih koji su o njemu pričali iz pozicije stručnjaka, a to su Ivana Renić, Marko Vučetić i Jure Zovko, te dvojica koji su ga znali iz “prve ruke”. To su Ivin sin Vinko i prijatelj (prethodno i učenik) Zoran Petković.

Profesorov sin, naš poznati režiser, pričao je o Vinku Brešanu. Iako režiseri znaju biti tašti, kako je on sam rekao, nije pričao o sebi nego o svom djedu Vinku. Pričao je o djedu kako bi pojasnio kontekst i vremena i sredine u kojem je njegov otac Ivo proživio formativne godine. Priča o prvoj osobi koja se u obitelji Brešan izjasnila da je hrvatske nacionalnosti, a koja je istovremeno bila i komunist i časnik u vojsci fašističke Italije, zaslužuje da ju se stavi na papir. Što Vinko i namjerava uraditi.

Druženja s Ivom Brešanom prepričavao je umirovljeni šibenski odvjetnik Zoran Petković. Brešan mu je bio i profesor u školi i prijatelj. U čemu ih nije priječilo ni dvadeset godina razlike. U školi je bio Brešanov miljenik. Vremenom je postao “brešanovac”. Jedan od onih koje je profesor okupljao oko sebe. Što je “komitetlijama” bilo sumnjivo. Bez obzira na činjenicu da je Ivo Brešan bio član Partije. Što mu nije pomoglo ni u situacijama kad bi se njegove drame trebale izvoditi u kazalištima. Jer, u više navrata su bile zabranjivane. Mrduša i Nečastivi pogotovo. Zoran je ispričao i zgodu kad je došao iz Šibenika u Vodice kako bi pogledao mrduškog Hamleta. Zasigurno pretpostavljate da je i ta predstava bila “otkazana”. Razlog? A, zašto bi ga komitetlije uopće navodile?! Bila su “takva” vremena.

O tome zašto čitati Brešana na Kolokviju je govorio “hegelovac” Jure Zovko, o Mrduši kao antropološko-političkom usudu Hrvatske emotivni Marko Vučetić, a njihova mlađa kolegica Ivana Renić napravila je analogiju između prosudbi filozofa Aristotela i Brešanovih likova. Ona je nova u ovom tercetu sveučilišnih profesora. Jure i Marko su prekaljeni “kolokvijaši”. Standardno uživljeni i zanimljivi. Blago rečeno.

Vinku Brešanu je ovo drugo pojavljivanje na Kolokviju posvećenu njegovom ocu. Bio je u Vodicama i prije dvije godine. Gledajući ga dok je govorio, a i u trenucima kad je slušao ostale sudionike, vidjelo se da je skroz “unutra” i da uživa u svakoj sekundi ovog skupa. To veseli.

Puno se u jučerašnjima izlaganjima izgovarala riječ sloboda. Ne bez razloga. Jer, ona bi trebala biti jedan od glavnih ciljeva u životu. Smisao. U tome se slažu i profesori filozofije i umirovljeni odvjetnik. A, ni režiser Vinko ne misli drugačije. To je, uostalom, bila i misao vodilja u životu sjajnog dramatičara Ive Brešana.

I ovogodišnji kolokvij organiziran je u suradnji s Odjelom za filozofiju Sveučilišta u Zadru i vodičkim Centrom za umjetnost i kulturu, a potpomognut je od strane Grada Vodica, Šibensko-kninske županije, Ministarstva kulture i medija i Turističke zajednice Grada Vodica. Posebna zahvala ide na adresu profesora Zovka koji je puno pomogao u pripremi Kolokvija.